Autor: Zoran Čutura, Germanijak.hr Foto: Pixsell
‘Zvezda je bolja od Cedevite’, jedna jedina rečenica mogla bi zaključiti regionalnu sezonu, opisati finale doigravanja, objasniti zašto Zvezda ide u Euroligu, a mi ćemo u Zagrebu opet gledati nešto drugo, stajati kao samostalna cjelina na – recimo – pola stranice novina. Pa još uskličnik iza tih riječi. A ostatak stranice prazan… Bilo bi efektno, ali ne bi išlo. A bilo bi i politički nekorektno. No, barem mašta ništa ne košta.
Ok, Zvezda je vrlo uvjerljivo, autoritativno, suvereno, prošla kroz ‘dvojku’ Doma sportova i još je jednom pokazala i dokazala da je najbolja regionalna momčad i da apsolutno zaslužuje Euroligu. Moja je pogrešna procjena bila u tome što sam mislio da će im ozbiljno faliti prvi ‘play’ Jović – skrušeno priznajem pogrešku. I mislio sam da će Cedevita pružiti ozbiljan, dostojan otpor. Ništa od toga – na parketu su reagirali baš onako kao što su reagirali i izvan parketa na odluku o suspenziji trenera Mršića zbog – u osnovi benignih – izjava na račun sudaca. Mlako. Nikako. Kao da su zadovoljni tim drugim mjestom u regiji i iskorakom u Europu, kao da su zadovoljni sadašnjim stanjem stvari, sadašnjim poretkom.
Zapravo, baš ništa u ovoj seriji, koja i nije bila nikakva serija nego je bila jednosmjerna ulica, nije ovisilo o Cedeviti, sve je ovisilo o Zvezdi. Što je lijepo pokazalo prvih desetak minuta serije, ona prva utakmica u kojoj je Cedevita povela petnaest razlike jer su igrači Zvezde razmišljali o ispadanju iz Eurolige koje se dogodilo dva dana ranije. Kad su se malo trgnuli, razbudili, zagrijali, uključili, sve je postalo puno jasnije. Jači su, čvršći su, širi su, imaju sustav, igraju obranu, imaju rješenja, čitaju i prepoznaju igru… Jučer, u ovoj trećoj tekmi – ako se uopće može govoriti o taktičkim rješenjima i nadmudrivanjima nakon 0-3 – do pobjede su došli praktički u drugoj dionici, kad je Radonjić spustio petorku i na poziciji centra formalno je igrao Thompson. Dižući agresivnost uzeli su pet puta za redom lopte iz ruku igračima Cedevite za lake poene u kontrama. E, tu sam se ozbiljno nasekirao, i tri minute prije kraja poluvremena izašao sam na nikotinsku pauzu, i ispred dvorane se do sita narazgovarao s dva starija gospodina ‘o dobrim, starim vremenima, kad se ovakvo što nije moglo dogoditi’. Ma događalo se, ne često, ali se događalo. Samo što je vrijeme profiltriralo sjećanja. Taj mi je razgovor bio ‘highlight’ večeri. Dragi ljudi, veliki pozdrav ako ovo čitate. Nisam se nasekirao kao navijač Cedevite, makar bih i ja volio ponovno vidjeti Real, Pao i Fener u Zagrebu, nego zato što sam se nekad bavio tim sportom – prilično ozbiljno – i bilo mi je užasno vidjeti tu sekvencu. Maltretiranje. Silovanje. Strašno, uzmu ti loptu iz ruke pet puta za redom… To se ne može i ne smije dogoditi… A kad Mršić spusti petorku, suparnici im skinu tri lopte za redom u napadačkom skoku. Zvezdi s klupe kod prvih rotacija ulazi iskusni Simonović da održi ritam, digne obranu i unese dodatni bezobrazluk i čvrstinu, Cedeviti kod prvih rotacija ulazi Musa, koji ne igra košarku, nego se igra košarke. Ipak je to razlika. Rekoh, Zvezda ima rješenja. Barem za ovakve suparnike kakav je Cedevita.
A za konačni odlazak s utakmice odlučio sam se nakon treće dionice – bilo je minus sedamnaest, pobjednik je bio odlučen, i nisam želio gledati i slušati naslađivanje onih dvadesetak Zvezdinih navijača, koji su nadglasavali ostatak dvorane. Mislim – imaju ljudi pravo na to, takve su bile okolnosti, takav je bio razvoj događaja, došli su u Zagreb tome se i nadajući. Ali ipak nisam takav mazohist da to gledam i slušam uživo.
Kad je Jasmin Repeša odlazio u Milano prije dvije godine – iako je bio pod ugovorom s Cedevitom zov ozbiljnog novca i velikog kluba bio je previše izazovan – kazao mi je kako je ‘Cedevita na raskršću, i mora dobro razmisliti o putu kojim će dalje ići’. Ispada kako nisu izabrali put, nisu razmislili, nego ih puka inercija tjera dalje, istim načinom kakvim su i došli do suverenosti u Hrvatskoj i ‘odličnog drugog mjesta u regiji’. Tja, iako to i ne spada u kategoriju izbora, ipak tim neizborom – kao nekad ‘nadrealisti’ – poručuju ‘ih, đe smo mi, a đe je Evropa…!’. To je bilo ono kad su ‘šibicarili’, a jedan od njih je tvrdio da je vidio kako Talijan vrti mače ispod tri lavora.
Ups, pa sezona još nije gotova! Sad ide onaj antiklimaks od završnice domaćeg prvenstva… Još se nisam odredio prema tome, možda se i ne trebam odrediti jer je sve ‘deja vu’. Sezona lova je otvorena, svi na Cedevitu, hura, juriš! I ovakvi kakvi jesu – ranjeni, izmrcvareni umorom i ozljedama – bolji su od konkurencije. Ma, bili bi bolji i da konkurencija napravi jednu momčad od igrača iz svih klubova. Samo to još treba potvrditi na terenu… Neko će vrijeme biti u onakvom stanju u kakvom je Zvezda bila prvih desetak minuta prve utakmice finalne serije, pitanje je koliko dugo, i pitanje je jesu li suparnici svjesni toga da bi se takvo njihovo stanje moglo iskoristiti.
Додајте коментар