Фудбал Фудбал/Звездаштво

Za Zvezdu i bez nogu na stadion

Izvor: FK Crvena zvezda

Te 1968. godine naš klub je zlatnim slovima ispisao istoriju osvajanjem Mitropa kupa, drugog trofeja u ovom takmičenju, kao i 10 godina pre kada se zvalo Dunavski kup. Crvena zvezda je u dvomeču finala savladala Spartak iz Trnave ukupnim rezultatom 4:2, a sudbina je umešala prste, pa će sa istom ekipom igrati sada u 3. kolu kvalifikacija za Ligu šampiona.

Član slavne generacije bio je i golman Dragomir Racić, sada 73-godišnjak, kome je srce i dalje crveno-belo. Boje omiljenog kluba branio je od 1966. do 1974, da bi narednih osam godina slavu sticao među stativama španskog Kasteljona.

Sećanja na duele sa slovačkim timom iz 1968. naviru.

 Branio sam u toj prvoj utakmici finala Mitropa kupa u Trnavi, to mi je bila jedna od najboljih u karijeri. Što se kaže, svaka lopta me je “pogađala”, toliko dobro sam branio. Spartak je tada imao izuzetan tim, sjajnog Adameca, golmana Viktora, nije imao poraz do finala i važio je za jedan od najjačih timova u to vreme. Osvojili smo trofej, u drugom meču je branio Ratomir Dujković, a imali smo još tri sjajna golmana: Olju Petrovića, Kajganića i Bucu Atanackovića. Jedan brani i jedan je na klupi, ali smo se poštovali više nego iko – kaže Racić.

Kad god dođe na stadion “Rajko Mitić”, oseća se kao kod kuće.

– Uvek kad dođem u Zvezdu, prime me sa mnogo poštovanja. Ja Crvenu zvezdu volim mnogo, ona mi je mnogo pružila i ja sam pokušao da joj uzvratim što više mogu. Mislim da ćemo proći Spartak, imamo mlad tim i mnogo verujem u gospodina Vladana Milojevića i njegove momke. Uliva mi poverenje, ima stav i pogled za poštovanje. Ključna je opreznost i onda će doći šansa koju treba iskoristiti kada se ukaže, a verujem da Zvezda ima brže i opasnije igrače koji će moći to da iskoriste.

Život ga nije mazio, pa je zbog zdravstvenih problema i lošeg lečenja ostao bez obe noge. Ipak, njegov borbeni duh ništa ne može da zaustavi, pa se kreće pomoću proteza i štapa po potrebi. Ljubav prema Zvezdi i volja za životom jači su od svega.

– Ostao sam invalid, ali se borim za život koliko mi Bog da. Imam 73 godine, dobio sam bakteriju u bolnici i lekari su me upropastili, bilo je život ili noga. Jedna mi je amputirana 15, a druga 16 centimetara. Ali, kad me neko vidi, ja idem i bez štapa, nisam kompleksaš, idem dalje, borim se – mirno priča Racić.

Sutra zna gde će biti i ništa ne može da ga zaustavi.

– Živim u Novom Sadu i sa prijateljem, Mikijem Delijom, dolazim na svaku utakmicu kad god mogu. Zato ću i ja sutra protiv Spartaka iz Trnave navijati na našem stadionu kao da imam obe noge. Miki je inače veliki navijač Crvene zvezde, veliki emotivac, takvog čoveka treba imati u životu. Sa njim kad se povede reč o Zvezdi, on odmah zaplače, to je neverovatno. I ja volim Zvezdu, i rade mi emocije, obišao sam pola sveta sa njom, to je jedan od najpopularnijih klubova, i svi je poštuju. Ne kažem to tek tako – završio je Racić.

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама