Историја Сећања Фудбал

Noć kada je pao Enfild

Autor: CZBG, Kelović N.

Često, „prelistavajući“ stranice raznih foruma, nailazim na upise ljudi koji obožavaju da poistovećuju sudbine najtrofejnijeg engleskog i najtrofejnijeg srpskog kluba. Dva giganta, ne samo u okvirima svoje zemlje već i čitave Evrope, manje ili više uspavani poslednjih 20 godina, sa igrama daleko od renomea kluba i apetita navijača. Neću se baviti tom problematikom i ocenjivati da li su takva poređenja realna i objektivna, već ću se osvrnuti na zajedničku istoriju dva kluba, koja staje u dve večeri sada već daleke 1973. godine.

Druga runda Kupa evropskih šampiona, fantastična generacija beogradskih crveno-belih predvođena legendarnim čika Miljanom Miljanićem protiv zahuktale liverpulske mašinerije čuvenog Bila Šenklija. Sudar dve generacije, dva tima o kojima se mogu napisati ne knjige, već čitave enciklopedije. Bleki Bogićević, Stane Karasi, Kule Aćimović i naravno, neponovljivi Vladimir Petrović Pižon (Pidgeon iliti Golub kako su ga Englezi odmah prekrstili) protiv Kevina Kigana, Pitera Kormaka, Džona Tošaka i drugih, tada aktuelnih šampiona UEFA Kupa. Žreb je hteo da se u ranoj fazi elitnog klupskog takmičenja sastanu dva fantastična tima, od kojih je jedan već u novembru mesecu morao da se okrene isključivo domaćim takmičenjima. A hteo je i da Liverpul najpre bude prinuđen da se nosi sa paklom beogradske Marakane, pre nego što uzvrati udarac na prepunom Enfildu, nošen podrškom Kopa.

Udarna igla engleske ekipe bio je Džon Tošak, snažni centarfor koji je te sezone postigao ukupno 11 golova u svim takmičenjima. Nešto povučenije, barem na papiru, delovao je Kevin Kigen, svakako najbolji pojedinac Šenklijevog tima, te sezone 19 puta strelac uz osetan broj asistencija. Kormak, Hajvej, Hol i Halahan činili su četvorku na sredini koja je disala kao jedan i hranila napadače loptama. A o tome koliko je ceo tim igrao fudbal svedoči i podatak da su bekovi Louler i Lindzi zajedno čak osam puta zatresli mrežu te sezone. Smit i Hjuz delovali su kao bedem ispred sjajnog golmana, Reja Klemensa.

Zvezda je kao šampion Jugoslavije za sezonu 1972/73 stekla pravo da zaigra u najjačem evropskom klupskom takmičenju. Pomenutu sezonu je u Evropi obeležio upravo Liverpul – trijumfom u Kupu UEFA, što je čitava engleska, pa i evropska javnost smatrala za samo jedan stepenik na putu do konačnog cilja. Tim koji je Bil Šenkli stvarao godinama i koji je tih godina, uz Lids i Derbi, uzimao primat u engleskom fudbalu, čekao je pravu šansu da se popne na krov Evrope i tako kruniše sav dobar rad koji je godinama strpljivo i kvalitetno građen. Iste godine u istom takmičenju, beogradski crveno-beli eliminisani su od Engleza, ali londonskih, izgubivši 2-1 u ukupnom skoru od Totenhema. Pevci su nakon eliminacije jugoslovenskog kluba dogurali do polufinala, ali ih je tu zaustavio budući šampion.

Na putu do druge runde obe ekipe su preskočile jednu prepreku. Crvena zvezda je, teže nego što se očekivalo, eliminisala poljski Stal Mjelec, pobedama od 1-0 u Beogradu i 2-1 u Krakovu. dok je Liverpul nakon šokantnog remija u Luksemburgu protiv amaterskog Junes Eša 1-1, slavio u revanšu na Enfildu sa rutinskih 2-0. Iako su oba tima označena kao snažni favoriti u prvoj rundi, trebalo je mnogo truda da se izbace rivali iz Poljske i Luksemburga. Međutim, slabe partije rivala nisu zavarale nikoga i Beograd se spremao da ugosti slavnog rivala 24. oktobra na Marakani.

Crvena zvezda na Liverpul nije izvela najjači tim, jer je Dragan Džajić bio onemogućen da nastupi zbog služenja vojnog roka. Probajte da zamislite kako bi danas izgledalo da u jednoj takvoj utakmici ekipa bude lišena pomoći možda i najboljeg igrača, a da on nije ni povređen ni suspendovan. No, bila su to neka druga vremena, a beogradski-crveno beli su imali motiv više da pokažu da su i bez Džaje sjajan tim. Na travu Marakane Miljan Miljanić izveo je tim u sastavu: Petrović, Krivokuća, Bogićević, Pavlović, Dojčinovski, Baralić, Janković, Karasi, Lazarević, Aćimović, Petrović. Sa klupe su ušli Mihalj Keri i Jovanović. Bil Šenkli se odlučio za sastav: Klemens, Louler, Lindzi, Smit, Lojd, Kalahan, Kormak, Hjuz, Kigen, Hajvej, Tošak. Domaći tim igrao je po notama 18-ogodišnjeg Vladimira Petrovića Pižona, koji je driblinzima i lucidnim asistencijama razbio do tada podmazanu mašinu engleskog šampiona. Suludo bi bilo izdvojiti jednog igrača, ali ako se za nekog može reći da je bio ključna figura te večeri, onda je to svakako čuveni Pižon. A kada je reč o crvenima iz grada Bitlsa, izdvajati bilo koga bila bi uvreda i za samog Bila Šenklija, koji je stvorio tim za napad na evropski tron. Bilo je vreme da se dominacija u engleskim okvirima naplati i van njih. To je dobro znala i engleska javnost, ali…bila su to specifična vremena, vremena u kojima se protivnik poštovao ma odakle da je dolazio, a fudbalska i uopšte sportska kultura bila na nivou daleko većem od današnjeg. Zato je i nakon završetka prvog meča bilo teško naći navijača, a kamoli igrača ili funkcionera Liverpula koji nije bio zadovoljan urađenim.

Mlaka partija iz prvog kola protiv slabašne, ali i potcenjene poljske ekipe (koja je imala nekoliko odličnih igrača u svom sastavu) pomalo je demoralisala publiku, koja je u pristojnom broju posetila, ali ne i napunila stadion. Izveštaji kažu da je utakmici prisustvovalo tek nešto manje od 40 000 ljudi (povedimo računa o datumu, stolice su na Marakanu postavljene tek četvrt veka kasnije, pa je kapacitet stadiona bio daleko veći nego danas) i teško da ima osobe koja se danas ne kaje što nije bila na stadionu, a mogla je. A oni koji su bili, pamte ples Zvezde po travnatoj podlozi, izluđivanje igrača slavnog engleskog kluba i jednostavnu kombinaciju Coleta Jankovića i Voje Lazarevića. Potonji je petom iz prve odložio loptu, a prvi hirurški preciznim udarcem savladao Klemensa i doneo domaćem timu prednost pet minuta pred odlazak na odmor. Nisu stigli Englezi ni da razmisle o planu igre o nastavku, kamoli da ga sprovedu, a na semaforu je već stajalo 2-0. Rezervista Jovanović seče pas ka Džonu Tošaku i dijagonalom pronalazi Blekija Bogićevića, koji sjajnim volej udarcem šalje loptu u mrežu i duplira prednost jugoslovenskog prvaka. Ređali su se napadi domaćeg tima, ali je na semaforu, pored imena Crvene zvezde, ostao upisan broj dva. Kada su crveno-beli istrošili adute, svoje su na sto izvadili gosti i do kraja postigli zlata vredan gol preko neočekivanog heroja, beka Krisa Loulera, koji se najbolje snašao nakon gužve u šesnaestercu i zakucao loptu u mrežu nemoćnog Olje Petrovića. Golu gostiju prethodilo je čak pet uzastopnih kornera, tako da je bilo očekivano da se inicijativa naplati. Gol za nadu Engleza i strepnju Jugoslovena pred revanš na legendarnom Enfildu.

Ledenog, osmog dana jedanaestog meseca 1973. godine, otvorene su kapije Enfilda, dva sata pred početak utakmice. Engleska, pa i jugoslovenska javnost, već su na neki način proglasile pobednika. Liverpul nikada do tada na svom stadionu nije poražen u Kupu šampiona, a posle ove utakmice neće biti ni do kraja 20. veka. Malo ko je davao šanse beogradskom timu da preživi 90 minuta revanša, na terenu na kom su i mnogo jači padali tokom godina. Čak je i sam Miljanić, prisećajući se tih dana u jednom od intervjua pred kraj života, priznao da je, objektivno gledano, očekivao visok poraz. Ali nešto se prelomilo u čoveku koji je fudbal držao u svakoj pori svoga tela i kom priroda nije dozvoljavala da oružje položi pre nego što ga uopšte uzme u šake. Ušao je u svlačionicu i pitao svoje igrače „Ko sme da se kladi da dobijamo večeras?„. A u celoj prostoriji – muk. Ispostavilo se da je veliki trener bio i veliki motivator, a nekada vam nije potrebno da se takvih događaja prisećate preko igranih ili dokumentarnih filmova. Dovoljno je da vam neko stariji ispriča kako je Zvezda igrala te večeri na Enfildu.

„O moj Bože, Jugosloveni se ne šale“ i „Ovo je pravi fudbal, došli su da igraju“, samo su dva od mnogo komentara zaprepašćenih i oduševljenih engleskih novinara koji su prenosili utakmicu u živom radio prenosu. Ako postoji stvar kojoj se neizmerno divim, a tako se retko viđa u današnje vreme, onda je to sposobnost da se ustane i iskreno aplaudira protivniku u znak poštovanja. A tog hladnog i tmurnog novembarskog dana, više od 50 000 ljudi je u nekoliko navrata tokom meča spontano nagrađivalo igrače protivničkog tima aplauzima za sjajne poteze. Engleska fudbalska kultura, nešto što je vrednije od svih miliona koji se tokom prethodnih 15 godina vrte kao Bingo loptice u bubnju. I dok publika u čudu gleda, momci u crveno-belom diktiraju tempo utakmice. A doći na Enfild i imati loptu u svojim nogama više nego Liverpul je kao kad biste došli za slavu u goste kod prijatelja i sami sebi skuvali kafu i poslužili rakiju. Nije se mladi tim Zvezde uplašio, a pritisak koji je bio neizbežan nestao je onog trenutka kada su napuštena četiri zida gostujuće svlačionice. Igrači su izašli na teren, a pritisak, trema, nervoza i mladalačke boljke ostali su unutra i čekali neku drugu priliku da vežu noge igračima.

Superiorna i ultra ofanzivna igra koja ne bi bila iznenađenje da se meč igrao na Marakani, predstavljala je pravi šok za goste, koji nisu imali adekvatan odgovor na sve što se događalo. Klemens je pre ili kasnije morao da kapitulira, a desilo se to u sasvim dobrom momentu po Zvezdu. Na isteku sata igre, Voja Lazarević u trku zakucava loptu u gornji ugao protivničkog gola. Pogodak za koji pričaju da se i danas pušta mladim centarforovima u školi Liverpula, uz obavezan komentar „E ovakav šut ne može da se brani“. Ionako uzdrmana publika sada je već bila u šoku, ali ne i igrači Liverpula, dobro svesni da sada moraju da postignu dva gola ne bi li spasli meč. A u to doba rezultat se nije branio povlačenjem u bunker, već novim napadima. Tada razmišljanje nije išlo u pravcu „Ako ne primimo dva gola, proći ćemo dalje“, već „Ako damo još jedan, moraće da nam daju čak tri“. I dok je Liverpul pritiskao, Zvezda je pretila iz kontranapada. Ušlo se, međutim, u završnih desetak minuta i umor je učinio svoje. Greška Aćimovića na sredini, sevnula je kontra koju je završio – ponovo, Louler. Baš kao i u Beogradu. Međutim, panici nije bilo mesta, ona je ostala u svlačionici. Na scenu je, umesto mladalačke boljke, stupila mladalačka drskost. Dobila je Zvezda prekršaj na 20ak metara od gola protivnika i priliku da iz prekida prelomi meč. Bili su to poslednji trenuci utakmice i evidentno je bilo da gol u mreži Klemensa rešava utakmicu. Loptu je uzeo Stane Karasi, dogovorio se sa Jankovićem da šutne, ali mu je Cole ukrao i šut, i večnu slavu. Iznenadio je i saigrača, i protivnika. Maestralnim golom iz slobodnog udarca upisao je svoje ime u istoriju, kao čovek koji je srušio Liverpul na Enfildu golom u 90. minutu. Prvi i jedini poraz crvenih na svom terenu u KEŠ u 20. veku.

Utihnuli su navijači, potpuno zanemeli, a onda krenuli. Kućama? Ne, krenuli sa pesmom. Orila se You’ll never walk alone kao i nakon svake pobede, remija, poraza…A nakon pesme, veliki aplauz za pobednika. Čudno? Ne, to je engleska fudbalska kultura.

Tako je Crvena zvezda na neki način ispratila velikog Bila Šenklija u zasluženu penziju. Legenda kluba je na kraju sezone objavila odlazak u penziju, nakon što su crveni osvojili novi FA Kup trijumfom u velikom finalu protiv Njukasla. Ono što Šenkli za 14 godina u klubu nije uspeo da uradi, uradio je njegov asistent i kasnije naslednik, Bob Pejsli, koji je sa Crvenima tri puta došao do naslova prvaka Evrope. Nijednom mu, međutim, na putu do trofeja nije stajala Crvena zvezda.

[youtube id=”q7wYwXWjtqQ”]

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама