Odbojka Odbojkaši SDCZ

Priče iz istorije – Zvezdin dan pobede!

75 godina velike Zvezde!

„Sedamdesetpet godina Sportskog društva Crvena zvezda! Sedamdesetpet godina radosti, pobeda, poraza, sreće, strasti, pa i tuge. Sportsko društvo Crvena zvezda je priča o ugledu i značaju sporta. Priča o uspomenama na velike pobede. Priča o velikim klubovima. Priča o izuzetnim rezultatima Zvezdinih sportista koji su 75 godina predstavljali i ubuduće će predstavljati ambasadore sporta svoje Crvene zvezde, Beograda i Srbije.“ (Zoran Avramović, glavni i odgovorni urednik Zvezdine revije i direktor Crvena zvezda marketinga, iz uvodnika broj 669)

9. maj je poznat kao Dan pobede, ali je večiti pobednik Crvena zvezda uspela 2008. godine da dan ranije napiše novo poglavlje istorije i „pomeri“ proslavu.

Crveno-beli odbojkaši su 8.maja 2008. godine osvojili 7. titulu šampiona, prvu od kada je Superliga Srbije, prvu posle pet godina, i to na kakav način! Spektakularan, filmski! Kako i dolikuje herojima, koji su u velikim „bitkama“ i momentima najbolji.

Generacija 2002/03 predvođena legendarnim Dejanom Brđovićem, u kojoj su bili i sadašnji kapiten Vlado Petković, zatim asovi poput Dejana Bojovića, Nikole Kovačevića, zatim reprezentativnog libera Marka Samardžića, kapitena Milana Vasića, mladog Gorana Bjelice, brata Novice Bjelice… koju je sa klupe vodio Željko Bulatović je posle skoro 3 decenije vratila titulu u Ljutice Bogdana. Uz tu ekipu i velike šampione je stasavao i budući kapiten i najbolji sportista, tada najtalentovaniji junior, Tomislav Dokić. Asistent u stručnom štabu Željka Bulatovića bio je Branko Kovačević.

2008. godina je donela nove uspehe srpskoj odbojci. Naše devojke su na završnom turniru CEV kupa u Beogradu osvojile 3.mesto i najavile početak najuspešnijeg perioda u klupskoj istoriji. Ženska odbojkaška reprezentacija se plasirala prvi put na OI (Peking), gde je bio i muški nacionalni tim, koji je zaustavljen od budućeg osvajača, SAD. U timu koji je vodio Igor Kolaković bilo je četiri igrača iz šampionske generacije 2003 (Bojović, Kovačević, Petković, Samardžić).

Crvena zvezda je prethodnu sezonu, 2006/07 završila u polufinalu plej-ofa porazom od Vojvodine u četiri meča. U regularnom delu sezone 2007/08 nakon 14 odigranih kola Zvezda je bila druga, da bi na istom mestu ostala i posle Mini lige 1-4 i dodatnih šest utakmica.

Protivnik u polufinalu plej-ofa bio je isti, aktuelni šampion, novosadska Vojvodina, treći put uzastopno. Prednost domaćeg parketa je imala Crvena zvezda, ali je Vojvodina slavila oba puta u „Šumicama“ sa po 2:3. Zvezda je bila pred ispadanjem, ali nisu tako mislili Tomislav Dokić, Dragan Stanković i saigrači. Crveno-beli su uzvratili udarac, u trećem meču sa maksimalnih 3:0, uz 22 poena kapitena. A zatim i u četvrtom – 3:2.

Crvena zvezda je posle pet godina obezbedila plasman u finale plej-ofa. I tada je rival Beograđanima u polufinalu bila Vojvodina, i tada je tok serije bio identičan, a istorija se sada ponovila. „Dokić i drugovi” su odigrali gotovo nepogrešivo u majstorici sa maksimalnih 3:0! Ukupno 9 utakmica u sezoni protiv Novosađana, skor 5:4.

U razgovoru sa kapitenom i najboljim sportistom naše porodice 2008.godine, Tomislavom Dokićem, prisetili smo ove sezone koja je krunisana titulom šampionom. Ali i neverovatnim utakmicama.

– Sezona uopšteno je bila odlična, igrali smo stvarno mnogo zrelije nego par godina ranije. Željko Bulatović je znao kako da nas spremi za tu sezonu, naša ekipa se nije menjala drastično tih nekoliko godina, koliko se sećam samo je Zindović bio novi igrač u timu. Kockice su se složile kad je bio najvažnije. U međuvremenu smo igrali i u Čelendž kupu, u kome smo bili bolji od Varaždina u prvom, a potom od španske Sorije u drugom kolu. U 3.kolu smo izgubili od Talina iz Estonije u zlatnom setu. Način na koji smo igrali te utakmice je neverovatan. Gubili smo svaku utakmicu koju smo igrali kao gosti, redom 3:0, 3:2, 3:0. Kod kuće smo igrali neuporedivo bolje, bukvalno smo ih pregazili u tri seta, sve tri utakmice. Takođe, protiv Sorije i zlatni set vrlo lako, ali nismo uspeli protiv Estonaca.

Ipak, iskustvo smo „pokupili“, igrali smo odlične utakmice i kao da smo naučili da igramo strpljivo i kad gubimo, da se ne predajemo do kraja. To nam je mnogo značilo u plej-ofu prvenstva. Gubili smo od Vojvodine 2:0 u polufinalnoj seriji, i to oba poraza kod kuće. Ali, taj naš mentalitet, taj naš timski duh, i pored lošeg rezultata nije bilo grama loših misli. Treća utakmica u „Spensu“ mislim da je trajala nepunih sat vremena. Bukvalno smo protutnjali bez imalo nesigurnosti kroz tu utakmicu. Sećam se da je četvrta utakmica bila mnogo teža, pobedili smo 3:2, ali imali smo sigurnost i dobar mentalitet da preselimo seriju nazad za Beograd.

Polufinalna serija je bila spektakularna, finalna je bila epska. Protivnik je bio Radnički iz Kragujevca. Kao i Vojvodina, i Radnički je poveo 2:0 u finalnoj seriji, pobedama u „Jezeru“ oba puta sa po 3:1. Serija se „preselila“ u Beograd, a crveno-beli su nošeni zaista fantastičnom podrškom sa tribina i goropadnim kapitenom Dokićem smanjili na 2:1, maksimalnim trijumfom u trećem meču 3:0, uz 31 poen Dokića. Četvrti meč je protekao u istom ambijentu i raspoloženju, identičnim trijumfom maksimalnim rezultatom Zvezda je obezbedila majstoricu u Kragujevcu. Pamti se da su navijači u „Šumicama“ čak i 10 minuta po završetku meča na „bis“ izveli Željka Bulatovića i njegove pulene.

Kada na takav način odete na odlučujući meč za titulu, istorija se potrudi da uspomene ostanu u amanet. 8.maj 2008, jedna od najboljih i najneizvesnijih utakmica na ovim prostorima. Radnički je prethodne četiri utakmice u sezoni u Kragujevcu protiv Crvene zvezde rešio u svoju korist.

Poveli su Kragujevčani i u petom meču posle seta na razliku (26:24), crveno-beli uhvatili ritam u drugom setu. Vodio je domaći tim 19:16, ali je na servis liniju stao kapiten Dokić. Bombama je totalno poremetio i prijem i planove Kragujevčana, kada je „sklonjen“ bilo 19:22, na kraju seta 21:25.

Prepuna dvorana „Jezero“ je uživala u odbojci, a lokalna publika više u trećem setu od ostalih, jer je Radnički došao na set od prve titule u istoriji kluba. Da je „ranjeni“ šampion kao ranjeni lav najopasniji pokazali su momci u crveno-belom u četvrtom setu. Rasplamsali su se izabranici Željka Bulatovića, furioznom igrom stvorili prednost i sportskim rečnikom „oduvali“ protivnika sa terena – 13:25, 2:2.

Pokazali su u petom setu i da se šampion postaje tako što se izađe na teren i pobedi kada je najteže. Znali su to Zvezdini šampioni. 8:2 u petom setu, zatim i 14:8. U gostima, posle 0:2 u seriji i 2:1 u presudnim momentima. Radnički se nije predavao nikako, uspeo je da smanji na 14:11, ali pesma Delija je nosila loptu poput Zefira na stranu Zvezde u lutriji, u kojoj je ulog bila titula. A ona je rezervisana za večitog šampiona. 15:11, 3:2, neverovatno slavlje usled neverovatnog podviga i Liga šampiona.

– Finale smo počeli malo stegnutiji, možda sam samo ja imao takav utisak. Obe utakmice u hali „Jezero“ smo izgubili 3:1. Ali opet, znali smo da ništa nije gotovo, da ima još da se igra, znali smo da ćemo se opet vratiti u Kragujevac. Tako je i bilo, protutnjali smo kroz „Šumice“ oba puta, ne pokazujući nimalo straha. Peta utakmica je bila ubedljivo najlepša utakmica koju sam igrao u Srbiji. Prepuna hala, navijanje, zviždanje, borba do poslednjeg poena. Ono se pamti ceo život. „Crveni đavoli“ su bili sedmi igrač Radničkog te sezone. Atmosfera uvek izvanredna. A zamislite kad sa druge strane tribina bude još toliko Delija. Spektakl je neizbežan. Utakmica: prava borba. Pet setova dugih kao godina za nas u tom trenutku. Ali, ipak, prelomilo se na našu stranu. U petom setu smo uspeli da napravimo seriju od koje Radnički nije uspeo da se oporavi. Ako me sećanje ne vara – 14:11, Stefa (tehničar Nemanja Stefanović) diže meni u dvojku, guram blok aut i slavlje može da počne. Kakva je to serija bila, evo i sad kad pomislim na to kao da sam tamo. Kako su igrali Rašić i Gagi Stanković, kako je igrao Terza koji je eksplodirao te godine. Stefa, iako u tom trenutku godinama neiskusan, odigrao neverovatno zrelo.

Tih mojih servisa u drugom setu se zaista ne sećam, ja se izvinjavam. Jedini servisi kojih se sećam iz te utakmice je as koji sam napravio u petom setu, i sledeći sam pogrešio. I sad čujem glas Željka Bulatovića kad napravim neku glupost: „TOMOOOOO!„.

Kragujevac, dvorana: „Jezero“. Gledalaca: 4.500. Sudije: Vladimir i Dragutin Ćuk (oba Beograd). Trajanje meča: 126 minuta. Rezultat u seriji: 2:3.

RADNIČKI Kombank: Hadžifejzović 9, Aleksić 11, Nakovski 10, M. Ilić 2, Čedić 14, Gjorgiev 24, Pantelić (libero), Ristović 2, Radivojević 1, Stevanović 3, Ivović. Trener: Slobodan Galešev.

CRVENA ZVEZDA: Zindović 11, Stefanović 3, Stanković 16, Terzić 11, Rašić 8, Dokić 28, Majstorović (libero), Ćulafić, U. Ilić 1. Nisu igrali: Nikolić, S. Ilić, Mitić. Trener: Željko Bulatović.

Protivnici u Ligi šampiona naredne sezone bili su italijanski Lube, Portlol Palma Majorka iz Španije i belgijski šampion Ruselar. Naredne sezone je Vojvodina bila ponovo protivnik u polufinalu, ovog puta uspešnija, ali je Tomislav Dokić podigao pehar namenjen pobedniku Kupa Srbije u Novom Sadu, protiv Radničkog u finalu (3:2).

Na novu titulu Zvezda je čekala četiri godine i započela petogodišnju dominaciju. U periodu od 2010. do danas crveno-beli su osvojili 13 trofeja. Nadamo se da će i naredna dekada koja počinje 2021. godine biti barem toliko uspešna.

Mnogi protivnici koji su se osećali nadmoćnijim protiv Crvene zvezde, bili u prednosti, bili na korak od pobede u brojnim sportovima, nisu uspevali protiv momaka u crvenom-belom i njihove armije iza njih. Ta simbioza je nepobediva jer je iskrena. Zvezda ima što niko nema.

Izvor: SDCZ, zvanični sajt

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama