Izvor: FK Crvena zvezda
Kapiten Rodžer Bern, Tomi Tejlor, Džef Bent, Edi Kolmen, Mark Džons, Dejvid Peg i Bili Velan zauvek su otišli u legendu. Posle dve nedelje, od zadobijenih povreda, preminuo je i mladi Dankan Edvards, jedan od najnadarenijih igrača u istoriji „Gordog Albiona“.
Plakala je i Srbija, plakao je Beograd, plakala je Crvena zvezda, plakalo je osoblje restorana „Madera“ u kojima su obe ekipe veče pre utakmice četvrt finala Kupa šampiona bile na zajedničkom druženju… Plakali su i nebo i zemlja.
Uplakane oči, sklopljene ruke i pogled u nebo bili su najčešći prizor na ulicama svih fudbalskih gradova sveta. Beara, Mitić, Stanković, Zeković, Popović, Šekularac, Kostić, Tasić… Svi oni zajedno u tišini su se prisećali huka sa stadiona JNA, koji su izazivali njihovi dueli sa Čarltonom, Vajoletom, Edvardsom i ostalim fudbalskim velikanima Mančestera.
Odlična utakmica, brojna stečena prijateljstva, pun stadion, obećanje da će se dva velika rivala na terenu ponovo sresti, kao mehur od sapunice oduvala je zla sudbina, i umesto u nebo, avion pun velikih ljudi i igrača usmerila u objekat na kraju piste. Veliki gigant nastavio je da živi i da se uzdiže, osvajao je brojne titule, izrodio neke od najboljih igrača ikada, ali sećanje na 6. februar 1958. godine i minhensku tragediju nikada nije i ne treba da izbledi.
Takođe jedan zanimljiv detalj kaže, da je pomoćnik Mat Bejzbija telefonom pozvao tadašnjeg sekretara engleske Lige iz Minhena i zamolio ga da prolongira zakazani prvenstveni meč. Međutim, ovaj je to iz revolta, zato što se i pored preporuke ostrvskim klubovima da ne igraju evropska klupska takmičenja, Mančester oglušio o njih, odbio predlog. Sportski inat i glad za fudbalom, nisu mogli da umire Crvene đavole, koji su pošto-poto želeli da stignu u zakazano vreme na meč… Nažalost, za sedmoricu njih, meč sa najtrofejnijim srpskim klubom je bio poslednji u životu.
Akter meča koji je Mančester junajted i Crvenu zvezdu, nažalost na ovaj način zauvek vezao i koji je postao istorijsko nasleđe oba kluba, bio je i Dragoslav Šekularac. Druga Zvezdina zvezda tim povodom dala je intervju “Večernjim novostima” koji u celosti prenosimo.
Čuvenih „Bezbijevih beba”, koje su dva dana ranije zahvaljujući remiju na stadionu JNA eliminisale beogradske crveno-bele, i danas se seća legendarni Dragoslav Šekularac.
Neponovljivi dribler bio je akter meča, 4. februara 1958, u kojem je Zvezda propustila nekoliko prilika da pobedi i izbori majstoricu…
– Sve u vezi s tim danima neizbrisivo je urezano u moje pamćenje. Bili su to vrhunski fudbaleri i sjajni momci i prijatelji – kaže Šekularac.
Šeki kao da samom sebi pripisuje deo krivice za tragičnu sudbinu čuvene generacije „crvenih đavola”…
– Utakmica je bila neverovatna, Mančester je vodio sa 3:0, a onda smo mi uspeli da izjednačimo i imali smo prilike za potpuni preokret. Najbolja šansa je bila moja, ma stopostotna! Ali, promašio sam i oni su se plasirali u polufinale. Pošto nas je Junajted prethodno dobio na „Old Trafordu” sa 2:1, da sam ja pogodio za 4:3 igrala bi se majstorica, najverovatnije tri dana kasnije u Italiji. Oni se u tom slučaju ne bi vraćali kući iz Beograda… Ma, ko zna koliko puta sam sebi rekao: „E, Šeki, kud bre nisi bio bolji golgeter, svi ti momci bi ostali živi da si zatresao mrežu” – sa setom u glasu govori Šekularac.
Igrači Crvene zvezde i Mančester junajteda nisu bili samo veliki rivali na terenu.
– Mi smo s njima ostvarili neverovatno prijateljstvo! Svi su bili prijatni i vaspitani, pravi engleski džentlmeni. Posle utakmice sam s Bobijem Čarltonom i nesrećnim Tomijem Tejlorom, koji je poginuo u tom kobnom avionu, izašao u „Metropol” i proveo nezaboravno veče. Zbog te generacije celog života beskrajno poštujem Mančester junajted i dan-danas u kući nemam svoju fotografiju, ali čuvam uramljenu sliku tima koji je nestao tog 6. februara u Minehnu. Tuga… Eto šta ti je život.
Додајте коментар