Intervjui Hokej

Istorija KHK Crvena zvezda: Nikola Vidić

Zaista je velika čast kada imate priliku da razgovarate sa ljudima koji su pisali istoriju hokejaškog kluba Crvena zvezda, a još veća čast je kada vidite da razgovori na ovu temu tim ljudima vraćaju osmeh na lice dok se prisećaju svog detinjstva i nekih lepših vremena kada je i sam hokej bio izuzetno popularan sport. Meni, kao autoru svih ovih intervjua, je neizmerno drago da čujem kako se po beogradskoj hokejaškoj čaršiji prepričavaju ovi intervju i da je tim hokejaškim legendama Crvene zvezde drago što ih se neko setio. Pa, eto, tako sam se setio i Nikole Vidića koji je ostavio traga u Crvenoj zvezdi i koji je zajedno sa svima ostalima pisao istoriju našeg hokejaškog kluba.

Image may contain: 1 person, outdoor

Gospodine Vidić, za početak da pitamo i Vas ono što smo pitali sve Vaše prethodnike: Kako se rodila ta početna ljubav prema hokeju i kako su tekli Vaši dečački dani u ovom sportu? Kako ste se uopšte obreli u ovom sportu? Ko je prvi primetio Vaš talenat? Ko Vas je uveo u hokejaške vode?

Zahvaljujući ocu koji me je od malena vodio na razne sportske priredbe, veoma rano sam zavoleo sport i postao zvezdaš. Kada me je otac decembra 1953. godine, sa mojih nepunih šest godina, odveo na zimovanje u Gozd Martuljek, malo slovenačko mesto između Jesenica i Kranjske Gore, prisustvovao sam mojoj prvoj hokejaškoj utakmici između Jesenica i Zagreba. Sedeo sam neposredno iza boksa hokejaša Zagreba i zdušno navijao za njih. Posle utakmice, verovatno zato što im se to dopalo, igrači Zagreba su pozvali mog oca i mene u svlačionicu i tom prilikom se svi potpisali na jednoj razglednici uz posvetu: «za uspomenu našem najmlađem navijaču i budućem hokejašu». Kakva slučajnost!

No automatic alt text available.
Foto: Potpis igrača

Po dolasku u Beograd, otac je počeo da me vodi na hokejaške utakmice na tek otvorenom stadionu Tašmajdan. Hokej je tada u Beogradu bio veoma popularan, a posebno u drugoj polovini pedesetih godina, u vreme dominacije Partizana. Velike zasluge za razvoj hokeja u Beogradu pripadaju Rudiju Renou hokejašu Prtizana i tadašnjem direktoru stadiona Tašmajdan. Sećam se kada je uspeo da u Partizan dovede kanadskog igrača O’Nila. O’Nila, koji je znao sam da predribla sve protivničke igrače na putu od svog do protivničkog gola i postigne pogodak, dolazilo je da gleda po nekoloko hiljada posetilaca.

Poželevši i sam da klizam, u kući su pronađene stare majčine klizaljke, ženske gvinterice sa zubcima na prednjem delu koje su se posebnim ključem pričvršćavale za cipele, takozvane gojzerice, i s njima sam počeo da klizam. Kako smo stanovali blizu Tašmajdana redovno sam s ocem odlazio na klizanje. Brzo sam naučio da dobro klizam. Nešto kasnije dobio sam i prve hokejaške klizaljke, tkz. hokejke koje su moji roditelji kupili od Borisa Renoa, igrača Partizana, sina Rudija Renoa. Gledajući redovno hokejaške utakmice zavoleo sam taj sport.

U prvom razredu XIV beogradske gimnazije, tehičko obrazovanje mi je predavao prof. Inž. Stanko Stojaković, dobar prijatelj s nekolicinom igrača Crvene zvezde i član uprave kluba. Videvši me kako klizam pozvao me je da probam da igram hokej. Tako sam počeo da treniram u juniorima. Bilo je to početkom 1963. pred kraj sezone. Imao sam tada četrnest i po godina. Prvi trener mi je bio Milanče Ivanović, otac mog kasnijeg saigrača Milana Ivanovića. Na prvoj sačuvanoj slici sa hokeja, snimljenoj upravo iz tih dana, pored mene (na slici sasvim levo), vide se još Rista Ivanković (okrenut iz profila) i Mita Avramović (leži na ledu), kasnije kamerman u televiziji Beograd.

Image may contain: 1 person, playing a sport

Tada su postojale samo dve selekcije, juniorska i seniorska. Pošto mi je dobro krenulo veoma brzo sam zaigrao za juniorsku ekipu za koju su tada, sećam se, igrali Slepa Avakumović i Miki Mićović (kasnije filmski glumac) mlađi brat Ivana Mićovića, tadašnjeg prvotimca Crvene zvezde. Sećam se, u timu su bila i braća blizanci, koje smo teško razlikovali, Peca i Neca (kasnije članovi baletskog ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu). Iako nijedan od njih četvorice nije kasnije nastavio da se bavi hokejom, zauvek su ostali deo mojih uspomena iz vremena prvih hokejaških dana. Već sezone 1963/64, nešto stariji iz te junirske ekipe, Ivan Petrović Ica i Rista Ivanković počeli su da treniraju sa prvim timom, dok smo golman Vasin, Dušan Ilić Ilke, Ivanović, Dingarac, Juloski i ja takvu priliki dobili sledeće sezone.

Sekularac kao hokejas na Tasmajdanu

Tih godina hokej je u Beogradu bio popularan sport tako da su utakmice bile veoma posećene. Zahvaljujući popularnosti hokejaša u gradu, njihove utakmice, stojeći u ložama pored samog terena, pratile su tada mnoge poznate ličnosti u Beogradu i puno devojaka. Između ostalih redovan posetilac utakmica bio je i Dragoslav Šekularac, velika fudbalska zvezda Crvene zvezde. Tako je u timu Crvene zvezde čak odigrao jednu revijalnu hokejašku utakmicu protiv Partizana. Sećam se da su mu igrači stalno nameštali da da gol, a on nikako nije uspevao. Često ga je Aga Anđelić, čuveni bek Partizana, namerno sprečavao da da gol, što je zabavljalo deset hiljada gledalaca na tribinama stadiona Tašajdan koji su došli da vide Šekija. Ne sećam se da li je konačno uspeo da da gol.

Na treninge koji su se odražavali rano ujutru ili kasno uveče, uvek sam redovno odlazio, kao i na utakmice prvog tima Crvene zvezde na kojima sam gledajući učio kako se igra.

Da li je u tim juniorskim danima bilo teško opstati u ovom sportu i progurati se kasnije do seniorske konkurencije?

Kako sam počeo da treniram pred sam kraj sezone 1962/63, dve sezone sam zapravo igrao za juniore. Sezone 1964/65 sam često trenirao i sa seniorima. Sezone 1965/66. prvi put sam sa seniorskom ekipom išao na pripreme u Čehoslovačku, u Kladno, mesto blizu Praga. Upravo tu, u Kladnu, sam postao standardno levo krilo prvog tima. Imao sam tada sedamnaest godina i išao u četvrti razred gimnazije.

Koga ste u tom dobu imali kao hokejšakog uzora?

Tada još uvek nismo imali prilike da na TV gledamo prenose hokejaških utakmica sa svetskih prvenstava, tako da su naši uzori uglavnom bili igrači koji su igrali u domaćoj ligi. Moj uzor po stilu igranja, njegovoj brzini i prodornosti u igri bio je Miroljub Đorđevic igrač Crvene zvezde. Zaigravši sa starijom generacijom i upoznavši i ostale igrače, voleo sam i cenio Ljubomira Georgijevića, Gavrila Mihaljevića i Miodraga Šišića. Nekako u to vreme pojavio se, u svom najboljem izdanju, možda najbolji hokejaš svih vremena sa ovih prostora, Albin Felc igrač Jesenica, koji je postao uzor mnogima među nama. Nešto kasnije voleo sam kako je igrao Valerij Harlamov, igrač SSSR-a.

Kako su Vaši roditelji gledali na to što ste odlučili igrati hokej?

Roditelji nisu imali ništa protiv mog izbora da se bavim hokejom. Naprotiv, otac, i sam zaljubljenik u hokej, nesebično me je podržavao i redovno dolazio na sve utakmice. Majka se pomalo plašila, jer hokej je oduvek važio za grublji sport, ali ni ona nije nikad otvoreno pokazivala da ima išta protiv mog bavljenja hokejom.

Koje godine beležite svoj prvi seniorski nastup i da li se i danas sećate tog nastupa? Da li je bilo treme?

Prvu utakmicu za seniorsku ekipu odigrao sam (ako ne računam pripremne, trening utakmice, u Kladnu) na otvaranju sezone 1965/66. koje je obeleženo zvaničnom prijateljskom utakmicom između Crvene zvezde i Partizana 30.11.1965. Igrao je tim u sastavu: Georgijević, Vasin, Ilić, Savić, Đokić, Prohaska, Bogdanović, Borlja, Mihaljević, Mićović, Manić, Petrović, Dingarac, Vidić, Juloski i Vukov.

Prvi gol za Crvenu zvezdu sam postigao protiv Mladosti iz Zagreba, u Beogradu 17.12.1965. Pobedili smo sa 7:1. Sa te utakmice je i fotografija iz sportskih novina «SPORT» na kojoj se vide Ica Petrović sa br.16 i Milan Đokić tadašnji kapiten. Sutradan, 18.12.1965. igrali smo protiv Kranjske Gore i pobedili sa 2:1. Postigao sam gol. Svi igrači su skočili na mene od radosti, srušili me na led, bacili se preko mene, dok sam ja, kako se to kaže, bio na devetom nebu od sreće. Tim mojim golom obezbedili smo bili šesto mesto u ligi.

No automatic alt text available.

Trema je u tim prvim nastupima svakako bila prisutna, posebno pre početka utakmica. Međutim, čim bi utakmica počela, trema je nestajala. Kasnije se vremenom potpuno izgubila.

Sigurno Vam je bila čast da ste odrastali i sticali to početničko znanje uz pionire beogradskog, srpskog i jugoslovenskog hokeja?

Moram da pomenem imena starijih igrača sa kojima sam počinjao moju karijeru. To su golmani Ljuba Georgijević i Velibor Belević (zvani Velja Noga), zatim igrači Milan Đokić Mile, Slobodan Prohaska Buca, Đorđe Bogdanović Đokica, Gavrilo Mihaljević Gaja, Ivan Mićović Iva, Mita Manić, Miodrag Perović Kepa, Zoran Borlja, Savić (došao iz HK Beograd). Ali, svi oni su do kraja sezone 1969/70. već napustili igranje. Miodrag Šišić se pridružio timu po povratku iz Švedske i odslužene vojske i kao kapiten vodio ekipu sve dok se nije oprostio od hokeja sezone 1981/82.

Nezaboravne su bile pripreme sa starijom generacijom u Kladnu i Hodonjinu (ČSSR), kao i turneje po Austriji decembra 1966. i Francuskoj februara 1969. Prihvatili su nas mlađe igrače, podučavali i pružali nam punu podršku. Pojedini, pre svega Mile Đokić i Velja Noga su bili i beskrajno duhoviti. Dugo su se prepričavale razne dogodovštine i anegdote u vezi sa Miletom i Veljom. Bolje društvo na početku moje igračke karijere nisam mogao da poželim. Mnogo smo mi mlađi naučili od te predhodne generacije. Pre svega kako se bori za dres Crvene zvezde.

Do kompletne smene generacije dolazi 1970. kad od svih starijih igrača u timu ostaje samo Šišić. U međuvremenu je već stasala moja generacija, tačnije Vasin, Malivuković, Ilić, Ivanović, Spasojević, Tadić, Protić, Vještica, Osmanović, koji su svi ponikli u Crvenoj zvezdi. Njima se pridružuju i igrači koji iz Partizana prelaze u Zvezdu: Krstić, Dravić, Ćosić, Popović, Koljenšić, Kravljanac. Posle rasformiranja HK Beograd, u Zvezdu dolaze Bon, Rus, Mišon, Šeremet, Mihajlović, Dunđerović. Početkom sedamdesetih godina počinju vremenom da stasavaju i mlađi: golman Tomić, zatim Janković, Bubnić, Šumenković, Gavrović, Zečević, Piščević i drugi.

Komentarišući jednu staru fotografiju, rekli ste da ste nasledili broj 13 koji je pre Vas nosio Gavrilo Gaja Mihaljević. Sigurno ste bili ponosni?

Gaju sam mnogo voleo i cenio kao čoveka i kao igrača. Bio je izvanredan drug, odličan klizač i požrtvovan igrač. Njemu se dopalo kako ja igram. Jednom prilikom mi je obećao da će mi dati u nasledstvo njegov dres sa brojem 13. Obećanje je ispunio u sezoni 1967/68.  Srećan i ponosan broj 13 sam nosio sve do kraja svoje igračke karijere.

Image may contain: 1 person, outdoor
Foto: Nikola Vidić

Recite nam malo više o Vašoj seniorskoj karijeri i nastupima u Crvenoj zvezdi. Kojeg perioda, utakmice se najradije sečate? Šta bi najradije zaboravili?

Prvo ću odgovoriti na drugi deo Vašeg pitanja. Najradije ne bih ništa zaboravljao, mada je bilo i teških trenutka poput onog kad sam posle sudara sa Zvonkom Mihajlovskim, bekom Partizana, petnaestak sekundi bio u nesvesti. Ili kad sam, marta 1969., kao gost HK Beograd na turneji po Holandiji i Belgiji na jednoj od utakmica učestvovao u opštoj tuči, svih igrača oba tima, koja je trajala oko 5 minuta. Svakako da je tokom moje karijeje, bilo više tuča na utakmicama, ali ova je bila pravi pakao na terenu. Pamtim, isto tako, da smo februara 1969., vraćajući sa turneje po Francuskoj, na planinskom prevoju, pred samom francusko-italijanskom granicom cele noći, po mrklom mraku, ostali zavejani u autobusu usled snažne vejavice. Svi smo bili veoma uplašeni, ali se sećam da smo smogli snage i da se šalimo na račun onih najstrašljivijih. Posebno zanimljivo je bilo ujutro, kad smo posle raščišćavanja puta, na naše veliko iznenađenje shvatili da smo, zapravo, bili na domak granice, udaljene nekih dvesta metara, samo iza jedne krivine, od mesta gde smo bili zatrpani.

Moja igračka karijera je trajala do 1979. i rekao bih da je odlikuju dva različita perioda.

Prvi, do sezone 1972/73, kad sam igrao najbolje, o čemu svedoče novinski izveštaji s tadašnjih utakmica, koje je moj otac marljivo skupljao, a ja i danas čuvam, u kojima sam redovno hvaljen kao igrač. Sve dnevne novine su tada redovno pratile hokej, a neke važnije utakmice su najavljivane i na naslovnim stranama. Tada sam najviše uživao u igri, najbolje se osećao na terenu, pa se tog perioda nekako najradije sećam.

Image may contain: 6 people

Od mnošva utakmica iz tog perioda izdvojio bih utakmicu sa Olimpijom, krajem 1967. godine, jer ona na neki način najbolje odražava uslove pod kojima smo ponekad igrali, ali zato neretko trenirali. Padao je gust sneg i utakmica je često prekidana da bi se teren očistio. Dešavalo se da od snega ne vidimo pak. Igrači su se snalazili tako što su, ne prekidajući igru, štapom čistili sneg u potrazi za pakom. Uprkos svemu utakmica je odigrana do kraja. Ekipa Crvene zvezde se u tim uslovima bolje snašla, pobedila sa 4:1, a ja sam dao dva gola.

U to vreme, potpuno zanesen igranjem hokeja, zapostavio sam studije na Građevinskom fakultetu.

Image may contain: one or more people and people playing sports

U drugom periodu vremenom mi se pogoršavala kratkovidost. Morao sam da igram noseći naočare koje su nesumnjivo bile velika opasnost u brzoj i gruboj igri kakav je hokej. Ubrzo se to odrazilo na sam kvalitet moje igre. Odlučio sam da se pored igranja, više posvetim fakultetu i radu u upravi kluba. Jedno vreme bio sam anagažovan i u Upravnom Odboru sportskog društvu Crvena zvezda. Sezonu 1975/76 i prvi deo sezone 1976/77 sam propustio zbog zbog služenja vojske. Po povratku iz vojske postao sam predsednik Izvršnog Odbora KHK Crvena zvezda, oženio se i počeo da radim kao dipl. građevinski inženjer.

 

Sve vreme mog bavljenja hokejom mi smo se, rekao bih, borili za opstanak hokeja u Beogradu. Na čelu te borbe su bili Momčilo Kovačević Moma, predsednik kluba i Momčilo Atanasijević Moša, sekretar kluba. Izvanredni ljudi i entuzijasti, veoma zaslužni što je hokej preživeo kao sport u Beogradu i u Crvenoj zvezdi. Popularnost hokeja u Beogradu je vremenom opadala. U saveznoj ligi dominirali su slovenački klubovi. Gledajući TV prenose svetskih prvenstava i utakmice slovenačkih klubova publika je otkrivala vrhunski hokej i shvatala koliko smo mi u svemu zaostajali, pa je bilo veoma teško održavati nekadašnje interesovanje za hokej. Često su se menjali sistemi takmičenja, treneri, i hokej u uslovima sa ledom od tri meseca godišnje, bez školovanog trenerskog kadra, bez dovoljne igračke baze i bez ijedne ledene dvorane u Srbiji, objektivno nije mogao da napreduje. Posebno je bio težak period kada smo ispali iz grupe najboljih timova i igrali prvo u drugoj ligi, a kasnije u sistemu po grupama.

Svi mi smo bili zaljubljenici u hokej, pravi amateri koji su se za hokej zdušno borili da ga održimo. Zahvaljujući hokeju mi smo proživeli divnu mladost. Zahvaljući Momi i Moši, kako smo ih mi zvali, dosta smo putovali na višednevne, nezaboravne turneje po Francuskoj, Austriji, Italiji. Više puta smo boravili i po dvadesetak dana na pripremama pred sezonu u Čehoslovačkoj u Kladnu, Hodonjinu, Košicama. To su uspomene koje se ne zaboravljaju.

Posle izgradnje hale 1978. godine, za koju je opet veoma zaslužan Moma Kovačević, hokeju je ponova počela da raste popularnost. Nova generacija Crvene zvezde je, uz pomoć igrača iz Slovenije, pojedinih stranaca i naših prvih školovanih trenera Dušana Ilića Ilketa i Vojina Koljenšića Šilje, dospela do samog vrha u bivšoj Jogoslaviji. Organizaciju kluba i dalje je vodio Moša Atanasijević. Razvoj hokeja išao je uzlaznom linijom sve do raspada bivše zemlje početkom devedesetih godina. Nažalost, do danas, hokej u Srbiji još uvek nije uspeo da zauzme neko značajnije mesto u srpskom sportu..

Pretpostavljamo da ste za vreme svojih nastupa u crveno-belom dresu imali dosta anegdota sa svojim saigračima. Možete li nam ispričati neku i dočarati kako je sve to izgledalo u Vaše vreme?

Puno je anegdota od kojih se mnoge i danas prepričavaju, a najčešće pojedini događaji sa turneja. Sećam se turneje po Austriji u decembru 1966. godine koja, čini mi se, savršeno dočarava to vreme. Znalo se da Austirajanci obožavaju našu šljivovicu tako da je svaki igrač osim džaka sa opremom poneo i džak sa šljivovicom da je tamo proda. Litar prepečinice, manastirke, u onim čuvenim pljosnatim flašama, prodavao se za 40 šilinga. Molili smo se da se neka flaša slučajno ne razbije pre granice kako carinici po mirisu ne bi otkrili šta nosimo. Dok smo oblačili opremu pred utakmicu u Bad Gaštajnu odjednom u svlačionicu uleće čika Moma (predsednik kluba) i gleda po svlačionici. Pogled mu se zaustavlja na Osmanoviću. «Šta se ti skidaš» viče na njega. «Pa utakmica je čika Momo» odgovora Osman. «Ma kakva utakmica. Oblači se i na tribine da prodaješ rakiju. Kako misliš da se proda ovolika rakija?» reče čika Moma i izađe iz svlačionice. Tako je Osman, dok smo mi igrali, sa torbama išao po tribini i prodavao rakiju. Prvo, naravno, čika Mominu, a onda redom i našu.

Što se tiče starije generacije hokejaša, u stvaranje dobre atmosfere prednjačili su Velja Noga i Mile Đokić. Njihove dogodovštine se i danas uz smeh prepričavaju.

Ko Vam je bio najdraži saigrač, a ko najteži protivnički igrač?

Svi smo mi bili dobri drugari, ali, ako baš moram, izdvojio bih dvojicu, Miodraga Šišića Šileta i Dušana Ilića Ilketa sa kojim sam zajedno počinjao. Najteže sam prolazio pored Zvonka Mihajlovskog. Imao je dobru igru telom. Iako nismo bili u istom timu, veoma sam cenio Zvonka Mihajlovskog i Nikolu Rebrču iz Partizana, kao i tadašnjeg najboljeg igrača Albina Felca iz Jesenica.

Imali ste prilike da igrate sa legendama poput Šišića, Georgijevića i ostalih igrača Crvene zvezde, a sve to na Tašu gde je znalo biti i svih 10 hiljada gledalaca. Opišite nam malo te dane.

Šišić i Georgijević su stvarno legende. Čim kažete legende, rekli ste sve. Georgijević je bio izvanredan golman, reprezentativac, ali je i izuzetno dobro poznavao sisteme u igri i taktiku. Jedno vreme nas je i trenirao. Mislim da sam kroz predhodne odgovore već nešto govorio o tom vremenu. Bilo je to vreme puno ljubavi prema sportu kojim smo se bavili, ispunjeno zdravim druženjem i dobrim raspoloženjem. Pamtim te godine kao romantične godine druge polovine šesdesetih i početka sedamdesetih. Po mnogima, bilo je to najlepše vreme prošlog veka.

Međutim, moram da kažem da iako je predhodna generacija igrala pred više gledalaca nego naša, cifra od 10 000 gledalaca je preuveličana. Možda samo u vreme O’Nila kad je Tasmajdan često bio pun, i kasnije prilikom revijalne utakmice u kojoj je igrao Šekularac, o čemu sam već govorio. Dok sam ja igrao broj gledalaca je postepeno opadao. U počeku moje karijere on se kretao od 1000 do 1500 gledalca da bi na kraju opao čak i ispod 500. Međutim, da kažem u šali, važniji od ukupnog bio je broj zgodnih devojaka u ložama kraj terena.

Do kada ostajete na ledu tj. kada ste se povukli sa njega?

Igračku karijeru sam definitivno završio zezone 1978/79, ali sam i dalje ostao na ledu.

A posle igračke karijere?

Pošto sam se opredelio za sudijsku karijeru, nisam više mogao da radim u upravi kluba. Ubrzo sam postao međunarodni sudija i 1984. sudio, sa još dvojicom slovenačkih sudija, na Olimpijskim igrama u Sarajevu. Sudio sam do pred sam raspad Jugoslavije, do sezone 1989/90.

Taj period mi je takođe ostao u lepoj uspomeni. Dugo sam sudio zajedno sa Milanom Đokićem, koji se posle igračke isto tako opredelio za sudijsku karijeru i Rusom, bivšim igračem HK Beograd i kratko Crvene zvezde. Zajedno smo mnogo putovali po celoj Jugoslaviji. Sa Đokićem u društvu nikad nije bilo dosadno. Naravno, sudio sam i u Beogradu, osamdesetih, u vreme velikih uspeha beogradskih klubova koji su u to vreme uspevali da napune halu Pionir. Međutim, Olimpijadu u Sarajevu, pamtim kao nešto posebno, gotovo čarobno.

Posle igračke i sudijske karijere profesionalne i porodične obaveze su me udaljile od hokeja sve do penzije.

Nikola Vidić danas?

Danas sam u penziji posle profesionalne karijere provedene u jednoj građevinskoj kompaniji kao dipl.građ.inženjer. U srećnom braku sam već četrdeset godina i imam jednog sina.

Da li ponekad svratite do Pionira i pogledate neku Zvezdinu utakmicu?

Već prvih penzionerskih dana otišao sam do hale Pionir da se vidim s drugarima sa kojima sam ranije igrao, a za koje sam znao da već duže vreme igraju u klubu veterana pod imenom «Kraljevi». Odmah sam nabavio kompletnu opremu i priključio im se. Ipak, godine čine svoje. Igrači u veteranima su većinom bili 15 do 20 godina mlađi od mene. Samo je nekolicina bila preko šesdeset godina. Posle dve godine sam prestao, pa od kupljene opreme koristim samo klizaljke i odem povremeno da klizam.

Dok sam trenirao sa veteranima, često sam odlazio na utakmice. Danas ređe.

Da li ste i dalje u kontaktu sa bivšim igračima i padne li neko druženje, podsećanje na stare dane provedene na ledu i putovanjima?

Kad god odem na utakmicu, uvek sretnem nekog od bivših igrača Zvezde i Partizana. Pojedini su i dalje aktivni u hokeju, kao treneri, igrači u timu veterana ili rade u upravama klubova. Evociranje uspomene iz našeg perioda je tada neizbežno, ali kroz ta prisećanja često saznam i po nešto novo.

Stare kontakte obnavljam i zahvaljujući društvenim mrežama. Internet je tu da nas spoji i s onima koji već duže vreme žive u inostranstvu. Aleksandar Šumenković Šumi koji već dugo živi u Vankuveru, u Kanadi, i ja smo tako ponovo uspostavili kontakt. U naše vreme je bio običaj da stariji igrači dovode u klub mlađe tako što bi ih uočili tokom „švalerskog klizanja“ (za građanstvo) u nameri da ih privuku da pokušaju da se bave hokejom. Tako sam, eto, ja doveo Šumija.

Pretpostavljamo da ste čitali prethodne intervjue koje smo napravili sa nekim od vaših saigrača, kao i nekim mlađim hokejašima. Da li Vam je drago da se neko setio svih Vas i šta kažu Vaši bivši saigrači o svemu ovome?

Da, pročitao sam sve intervjue koje ste objavili na portalu. Naravno da mi je drago. Vaši intervjui bude mnoga sećanja i verujem da nema nikog od bivših igrača koji to čitaju, a da im nije drago. Svakako da uvek ima i poneka primedba. Svako od nas ima svoja viđenja pojedinih događaja, pa time i sopstvena sećanja. A dosta je vremena prošlo. Uostalom, verovatno će i u ovim mojim odgovorima neko otkriti neka sitna nepoklapanja. Ali, to su zaista sitnice prema osećajima koje ovi intervjui bude.

Može li po Vama hokej ponovno postati popularan kao nekad i vratiti gledaoce u dvorane?

Hokej je sport koji veoma brzo probudi interesovanje publike i sportske javnosti. To dokazuju kako uspesi klubova osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, tako i nedavni uspeh Partizana kada je u „Pioniru“ bilo po 2000 gledalaca. Ali to je kratkoročni interes koji postoji dok klubovi postižu uspehe. Očigledno je da i dalje nisu rešeni problemi koji već godinama postoje: širenje igračke baze, nedostatak zatvorenih klizališta i termina za treninge, transparentan sistem finansiranje klubova, sposobni profesionalci u Savezu sa jasnim programom i postavljenim ciljevima, jasan status klubova (privatizacija), upućeni ljudi u upravama klubova koji do kraja razumeju potrebe ovog sporta i igrača, pravilan stručni i vaspitni rad sa igračama kroz sve selekcije, od pionira do seniora. Iz razgovora sa drugarima, kada se vidimo na utakmicama, ne vidim nažalost da se išta od ovog rešava. Mislim da bez početka rešavanja nabrojanih problema neće biti značajnijeg napretka, a samim tim ni većeg interesovanja za taj sport. Posle skorašnjih uspeha praktično privatizovanog Partizana, ovaj klub je ostao samo sa pionirima. Skeptik sam!

Da li možda imate neku poruku za one najmlađe, koji su tek krenuli da se bave ovim sportom?

Manje za tabletom, više na klizaljkama.

Gospodine Vidiću, puno Vam hvala na izdvojenom vremenu i veliki pozdrav u ime svih Zvezdinih navijača, kao i našeg portala.

Hvala i Vama na svemu. Pozdrav za sve Zvezdine navijače, Vaš portal i ljubitelje hokeja na ledu.

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama