Интервјуи Хокеј

Aleksandar Kosić: “Za Zvezdu sam igrao svim srcem”

⋆ NOVOGODIŠNJI SPECIJAL ⋆

Ni u jednom sportu u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji nije bilo popularno da se menjaju klupske boje dva najveća, beogradska, rivala – crvene za crno, ili crne za crveno bele. Mnogi takvi prelasci izazivali su dosta bure u istoriji srpskog i jugoslovenskog sporta. A takvih prelazaka je bilo i u hokeju – najbržoj igri na svetu, samo što tu ipak nije bilo toliko burno kao npr. u fudbalu i košarci. Ipak su ti momci, koji su nekada igrali i za Zvezdu i za Partizan, bili em profesionalci, em veliki prijatelji van leda, a i publika koja je većinom dolazila na hokejaške utakmice nije bila fudbalska (izuzev one čuvene sezone 84/85 kada je Pionir bio krcat i kada se tražila karta više).

I tako, dok sam pravio sve ove intervjue sa bivšim igračima, a koji su obeležili 60, 70, i 80-te godine, odlučih da napravim intervju i sa nekim “mlađim” hokejašima koji su ostavili traga u Zvezdi, a posebno u onim godinama u kojima je Zvezda uspela da uzme titule prvaka države (SR Jugoslavije), u 90-im. Jedan od njih je i Aleksandar Kosić, osvedočeni partizanovac. Za njega su mi neki rekli da bi trebao da se nađe u istoriji komšija, ali kada sam razgovarao s njim jedna njegova rečenica mi je bila toliko upečatljiva da sam ipak odlučio da odradimo ovaj intervju. Naime, dok razgovarasmo o nekim fotkama i vremenu dok je igrao za Zvezdu, Aleksandar mi reče: “Jesam okoreli partizanovac, ali kada sam igrao za Zvezdu, igrao sam svim srcem i radovao se uspesima koje sam sa Zvezdom ostvario.”

Image may contain: one or more people
Foto: Privatna arhiva Aleksandra Kosića

Saša, verujemo da si čitao intervjue koje smo odradili sa bivšim Zvezdinim hokejašima. Kada smo razgovarali sa starijima, imali smo prilike da čujemo kako su njihovi počeci bili teški. Nije bilo pravih klizaljki, opreme… Kako je bilo u tvoje vreme i otkuda se javljaljubav prema ovom sportu?

“Moj pokojni otac, bio je zaista veliki zaljubljenik u hokej, a pored toga imao je i dosta prijtelja među hokejašima. Vodio me je četo na klizanje, pa sam tu negde i zavoleo sve ovo. Sećam se, često smo išli na stari Taš, nebitno da li je bilo kiše, snega. Ja sam bio klinac, imao sam nekih pet – šest godina, pa mi je sve to bilo jako interesantno i novo, jer mi smo svuda po ulicama mogli da igramo fudbal ili basket, pa je ovo bilo nešto drugačije. To me je uvek vezivalo za taj stari Beograd. Sećam se kada padne sneg, sve se zabeli, a nema bljuzgavice, pa je umelo da bude sve belo i po dve nedelje, a to je nama kao klincima bilo interesantno. Tu je krenula ljubav prema hokeju.”

Ko su ti u tim dečačkim danima bili hokejaški uzori?

“U to vreme, svi stariji su bili, na neki način, uzori. Znaš kad si klinac bleneš u njih, ali bukvalno, jer gledaš da „skineš“ ponešto od svakog. Oni su zaista imali neki kvalitet. Pogotovo te sezone ’84./85. kada Zvezda dovodi trojicu stranaca – Kroulija, Vilijamsa i Nika Pašića, koji je bio Srbin kanadskog porekla. On je bio sjajan igrč, pravi golgeter, ona tipična kanadska škola. E, onda i Partizan dovodi strance, recimo Čehoslovake – Vldimira Kostku i Vladimira Bednaža, pa braču iz Slovenije, Blaža i Domininu Lomovšeka, tu je i Ignac Kavec. Sa tih nekih desetak-dvanaest godina, kad su oni bili novina u Beogradu, svima su nam bili zanimljivi. Bili su neki novi vetar, novi trend i hokeja i svojih zemalja. Sve što su radili bilo je neverovatno zanimljivo, pogotovo što su to bile jedinstvene prilike da se nešto i vidi, jer nije bilo neta pa da sedneš i pogledaš čitavu utakmicu preko strima ili neke hajlajtove igrača.”

Image may contain: 1 person, smiling

 

Foto: Privatna arhiva Aleksandar Kosić

Do 1994. godine si bio u Partizanu. U to vreme si zabeležio i nastupe za reprezentaciju u mlađim selekcijama. Reci nam nešto o tome, kao i koji ti je derbi, nakon prelaska u Zvezdu, ostao u najdražem sećanju?

“Reći ću ti za najdraži derbi. To je derbi iz sezona 2007/8. Igralo se polufinale plej ofa, 2 utakmica. U regularnom delu završeno je nerešeno 3:3. Posle produžetaka takođe nije bilo pobednika, i onda u penal seriji postižem 2 gola za pobedu i treću odlučujuću utakmicu.

Drag mi je i prvi derbi nakon što sam prešao u Zvezdu, Njega sam najviše iščekivao. Čini mi se da je to bio oktobar ’94. godine. Igralo se pred punom halom, a mi smo bili zaista dobra i mlada ekipa, ali oni su bili snažniji. Svakako, bili su favoriti na papiru. Imali su daleko više stranaca od nas, a te godine su i uzeli ligu. Elem, taj derbi se završio rezultatom 6:3 za njih. Jesam dao gol, ali na ovakav rezultat taj gol i nije tako bitan. Do polovine utakmice mi smo se dosta dobro držali, obrizom da smo bili slabiji.

A naravno, da imao sam dosta nastupa za reprezentaciju u mlađim selekcijama…negde oko 40 nastupa.”

Ko ti je u vreme, dok si igrao za Partizan, bio najveći rival na ledu iz Zvezde, a kojeg Zvezdinog igrača si najviše cenio?

“Znaš kako, nije tu bilo nekih rivala, u lošem kontekstu. Družili smo se dosta. A činjenica je da je bilo mnogo talentovanih ljudi. Trifunović, Lazarević, Kravljanac, Milinković, Jovica Rus. Na primer, on (Jovica Rus)  je mlađi od mene, ali sećam se da je bio izuzetan igrač.”

Image may contain: one or more people and people playing sports
Foto: Privatna arhiva Aleksandar Kosić

Ti, 1994. godine prelaziš u redove Crvene zvezde. Kako je do toga došlo i ko/šta je uopšte imao na tebe takav uticaj da izabereš boje najvećeg protivnika?

“Dobro, nije da se sada gledalo na to baš tako. Mnogo je igrača i u hokeju i po drugim sportovima prelazilo iz jenog u drugi tim. Ali, iskren da budem, mislim da je tretman prema igračima bio ta prevaga da pređem u Zvezdu. Da je bilo drugih timova, ko zna, možda bih u neki durgi otišao. Poenta je da naše igrače nisu tretirali isto kao strance, iako su možda znali da budu i bolji i kvalitetniji. Recimo, naš igrač bio je plaćen nekih 100 maraka, a stranac i do 800, iako nije pružao neki zavidan nivo. Zvezda nas je malo drugačije tretirala.

Zanimljivo je, ipak, to što mi je otac teško oprostio “izdaju” Partizana. Svi moji preci do njega, pa i ja sam, smo partizanovci. Ali on, on je bio okoreli partizanovac. Uopšte nije prihvatao ideju da ja prelazim u Zvezdu. Ma, gde god da sam otišao, lakše bi mu bilo. Ovako, rekao mi je da me “skida sa tanjira”, da mi tamo u Zvezdi nađu stan i hranu. (smeh) Dobro, vremenom je popustio malo, pa je znao da dođe i na poneku utakmicu, da me gleda.”

 

Ostao si u Zvezdi dve sezone, a u drugoj uzimate i duplu krunu. Kako je izgledala borba za titulu i za Kup?

“Borba za tu titulu je bila, čini mi se, u sezoni ’95./’96. Pobedili smo Vojvodinu u prve dve utakmice. Kažem, neverovatno je jer su oni tada čak imali i nekih pet-šest Amerikanaca, sa Dulutha, a eto, mi mo osvojili i prvenstvo i Kup. Ako ne grešim, te godine je Zvezda poslednji put uzela duplu krunu, što je prava šteta.”

Ko ti je u to vreme bio najdraži saigrač, sa kim si se najbolje slagao na ledu i van njega?

“Recimo sa Trifunovićem sam se dosta dobro slagao, ali to je bila neka sudbina, obzirom da sam kasnije sa njim i otišao u inostranstvo. Zajedno smo prebrodili sve, taj neki prvi utisak na novo okruženje. Nije bilo kao kada odeš u karantin, na neke pripreme. Tada sam i saznao šta zapravo znači nostalgija, kada odeš, a nemaš nikoga, nemaš kome da se obratiš. U odličnim odnosima sam bio i još uvek jesam, naravno, sa Koljom Lazarevićem, Nenadom Milinkovićem i Milošom Nikolićem.”

Image may contain: 3 people, people playing sports
Foto: Privatna arhiva Aleksandar Kosić

Pamtiš li neke anegdote iz tog vremena?

“Uf, mnogo se toga izdešavalo. Veruj mi, samo da znaš kako je zanimljivo putovati sa ekipom. Ti momnti, ta zezanja po busu… Evo, recimo, jedna od dražih mi je ova. U Rumuniji smo bili na nekoj mini turneji od sedam dana, pa smo igrali neke četiri utakmice. Išli smo sa jednog kraja Rumunije na drugi. Stignemo u Bukurešt da igramo protiv Steaue. A radi se o 1995. godini, Rumuni još uvek izlaze iz tranzicije, teško opšte stanje, posle diktature Čaušeskua. Tim je bio sastavljen od nekih momaka koji su izlgeda bili neka specijalna jeidnica, svaki od njih je imao neki čin. Što je i normalno za hokej, posle utakmice koja je inače bila završena 4:4, izbije tuča. Dakle svi na sve…opšta tuča. Oni zreli ljudi od 30-ak godina, a mi mladi, praktično klinci, jedva od po 22 godine. Mi smo njih pošteno prebili…ma, ubili smo ih! Kažem ja iz zezanja: “Ljudi, mi smo premlatili neke specijalne agente!” (smeh)

Sa druge strane, eto, sećam se da smo naišli na neku poslastičarnicu koju je držao valjda neki Šiptar, takvo ime mu je pisalo, ali zanimljivo je što je imao neke drvene stepenice tu ispred poslstičarnice, koje su nekim čudom, eto, preko noći znale da nestanu. (smeh)”

Posle toga odlaziš u Španiju. Reci nam nešto više o svojoj karijeri tamo i uopšte, o hokeju u Španiji.

“Da je tada bilo interneta, kao sada, nekako bi možda sve i bilo drugačije. Mene su videli slučajno kako igram, kada sam dobrio poziv za Španiju. Realno, niko iz Španije ne bi seo i rekao “e, sada idem u Beograd da vidim igrače.” Ali, to sletanje na aerodrom u Madrid, a tu je i predsednik… Znaš da praviš neki presek u životu u tom momentu, pogotovo nakon svega što mi se izdešavalo ovde, pogotovo sa porodicom. Znaš, u maju mi umire otac, a ja sam već u septembru krenuo u Španiju. Sve me je ovo vezivalo za Beograd i znao sam da moram malo da se sklonim. Te, 1998. godine sam došao u Haku (Jaca) i ostao tu do 2007. Znači, nekih devet sezona. Vidiš, zanimljivo je što se te 2007. godine vraćam u Zvezdu, gde igram polusezonu, od januara do kraja prvensta (tamo negde u aprilu 2008. godine). Posle toga se vraćam nazad u Španiju i ubrzo mi stiže poziv od trenera Nenada Milinkovića da se vratim u Zvezdu. Tu sam bio 2008/2009., da bih već u sezoni 2009/2010. otišao u FC Barselonu i tu i završavam karijeru. Doduše, zvanično sam karijeru završio u Holandiji, u Tilburgu, a tamo smo se godinu pre izborili za plasman u prvu Diviziju.

Iskreno da ti kažem, tada sam i shvatio šta zapravo znači ona nostalgija. Dobro je što sam sa Trifunovićem došao ovde, pa je u tom smislu bilo lakše. Pričaju kako je lako u inostranstvu, ali nije baš tako. Dobro, bio sam mlad, pa kad dodaš sve što mi se desilo oko porodice i oca…  Ume da zaboli kada si tako odjednom odsečen od svega, kad ne možeš da sedneš i popiješ pivo sa drugarima, a pogotoo kada se sve to desi tako brzo i odjednom. U početku, kada smo došli tog 30. septembra, mi nismo ni znali kada i da li se vraćamo nazad. E onda, zbog njihovog praznika, predsednik je rešio da nas iznenadi i kupio nam je karte za Beograd, jer je bio zadovoljan nama, a to nam je najavio u novembru. Ne mogu da ti opišem koliko sam ja brojao sate i precrtavao dane na kalendaru, samo da se vratim na tu nedelju u svoju zemlju, da vidim svoje ljued, majku, prijatelje.”

Image may contain: one or more people and people playing sports

Foto: Privatna arhiva Aleksandar Kosić

 

Osim juniorskih, zabeležio si i seiorske nastupe u reprezentaciji.

“Da. Pa, to je bila ta stara Jugoslavija. Igrao sam na nekoliko seniorskih prvenstava, na nekoliko U18 i na nekoliko U20 godina. Imam preko 100 seniorskih nastupa i oko 40 za mlađe selekcije. Jedno je prvenstvo bilo u Italiji, a, sećam se, jedno je bilo za 18 godina u Klagenfurtu. Eto tu je bilo, čini mi se, nas trojica samo, sve ostalo su bili Slovenci i dva-tri Hrvata. Da, tada  smo imali sankcije tri godine, te ’92. do ’95. Kompletna SRJ je bila ne samo pod ekonomskim, već i pod sportskim sankcijama. I baš te ’92. godine smo imali prvenstvo u Klagenfurtu, kada je počeo rat. Tu smo igrali nerešeno sa Danskom, koja je sada u samom vrhu svetskog hokeja, u top 16, ali smo recimo izgubili od Japana, Austrije i Holandije. Tako smo i pali u C grupu. Kada smo se vratili u Beograd, zatekli smo uvedene sankcije kompletnom sportu. A kada su ih ukinuli, te ’96., išli smo u Sofiju na prvenstvo.”

Image may contain: 1 person, smiling

Foto: Privatna arhiva Aleksandar Kosić

Kada zvanično prestaješ da igraš i šta radiš posle igračke karijere?

“Sa 38 godina prestajem da igram hokej. Nakon toga četiri godine sam bio trener. Bavio sam se najnormalnjim poslovima, svašta sam radio.”

Inače, živeo si u delu Beograda u kojem živi i poznati Delija i zvezdaš, Sima Zulu. Rekao si mi da ste jako dobri prijatelji i da uvek imate nešto za reći jedan drugome. Posebno je interesantno što te Sima zove starim Ciganinom.

“Sima Zulu! Daaaa…Sa njim je uvek neko zezanje. On mi tako okači neku sliku kada sam igrao za Zvezdu i napiše mi „Stari si ti Ciganin“, a ja volim da mu odgovorim u stilu pesme Ljube Aličića „Ciganin sam al’ najlepši“. Ma, ja sam sa njim praktično odrastao, on je živeo dve zgrade od mene. Nikad nam nije bilo bitno ko je šta. Eto, sada je sa jednom prjateljom otvorio kafanu i kad god dođem, ne može da prođe a da me, zaista, ne ugoste veličanstveno. Uvek je sa njim neki haos.”

Kako ti danas vidiš hokej u Srbiji? Da li je uopšte mogće podići ovaj sport na neki viši nivo i šta je za to potrebno?

“U poslednje vreme sam malo odsečen od hokeja, jer ovde živim u gradu gde ga nema. Pratim dešavanja i baš se sećam kada sam 2008. bio tu, prijatno sam se iznanadio. Neki ljudi, bivši igrači i neko ko nema baš puno veze s hokejom, poput predsednika Gorana Đakovića, počnu da ulažu ogroman novac i prave nešto od igre. Tada sam zatekao ozbiljniju priču, hokej na jednom višem nivou, i tako je bilo neke tri godine. Onda sve puca. Hokej je jako skup sport. Moraš da imaš strance, kvalitetne domaće igrače. Sezona je mnogo skupa da se pregura. Štap recimo košta preko 100 evra, a može da ti traje dva sata ili dve nedelje. Đaković tu verovatno ulaže i po 300-400 hiljada evra po sezoni. Mada, hokej je sada u kanalu. Nije što radim intervju sa vama, ali realno, Zvezda je tu jedina koja opstaje u toj IHL ligi. Više i ne ulazim u Pionir. Čujem šta se dešava od prijatelja, ali nije to nešto dugoročno. Čuo sam i pokušaj sa HK Beogradom, tom MOL ligom. Eto, i to je propalo. Realno, šta da se radi u zemlji gde je zemljoradnja na prvom, a hokej na 508. mestu? Država od 7 miliona, grad od 2 miliona, a tri hale zatvorene. Eto, imamo Pionir, taj Pingvin na Novom Beogradu, Spens u Novom Sadu, sa kojima stalno ima nekih problema. I da, u Subotici nikako taj krov da postave, evo već 30 godina.”

Za čim najviše žališ u svom hokejaškom „životu“?

“Sada je, znaš, sve daleko lakše i pristupačnije. Žalim jako što nisam probao da igram u Severnoj Americi. Još uvek čuvam faks koji sam dobio kada sam bio u Španiji, da idem u Huntswille Tornado, koji je bio u  AHL-u. Verujem, tj. znam da bih tamo uspeo. Ne kažem da bih stigao do NHL-a, ali nikad se ne zna. I naravno, žao mi je jako što se nisam oprobao u kolevci hokeja, u Kanadi. Kažem, ponovo, danas sve to ide daleko lakše. Komunikacije su mnogo napredovale, a tada nisi mogao da sebe staviš na tacnu nekome i kažeš: “eto to sam ja”. Naravno, nije samo to bio problem, već i finansije, ali, sve u svemu, to mi je ostala želja. A skupo je da sa neke 22 godine kreneš u avanturu gde ti ništa nije zagarantovano.”

Imaš li neku poruku mladim hokejašima i njihovim roditeljima?

“Klinci treba da su svesni da se bave jednim od najlepših, ako ne i najlepšim sportom na svetu. I da znaju da su oni zbog toga i za to privilegovani. Mi nismo zemlja fudbala, koliko god to tvrdili. Možda smo za basket, ali za hokej jesmo, itekako! Mlađe selekcije, vidim, pobeđuju recimo Slovence, igraju egal sa njima, a oni su taj sam vrh hokeja. Kvalitetni su, dobri, talentovani. Jedini je problem to što njihovi klinci tamo oko 18 godine dobiju novi američki boing, a naši ostaju na polovnom JATu iz ’56. Razumeš? Velika je šteta. Koliko je to teško izdržati, znaju roditelji koji finansiraju sva putovanja i opreme. To nije nimalo lako priuštiti. Dobro je, kažem, što mi se čini da imamo dobru decu i nadam se iskreno da će im se to jednog dana itekako isplatiti.”

Saša, hvala ti na odvojenom vremenu u ime našeg portala i iskrenih ljubitelja ovog sporta.

“Hvala i vama i pozdrav svim Ciganima!”

Za kraj, pošto ovaj intervju izlazi na dan kada Aleksandar Kosić slavi rođendan, ekipa našeg portla mu je zaželela sve najbolje…na španskom 🙂

De parte de todos, te deseamos lo mejor que esta vida te puede ofrecer. ¡Cumpleaños feliz!

Коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама