Интервјуи Хокеј

Aleksandar Janković: “Ponosan sam što je cela moja sportska karijera vezana za samo jedan klub – Crvenu zvezdu”

Ukazala nam se izuzetna čast da, u moru intervjua koje smo uradili, stupimo u kontakt i sa Aleksandrom Sašom Jankovićem, čovekom koji je bio kapiten one čuvene generacije iz sezone 1984/85. I ne samo to, gospodin Janković nam je ustupio brdo materijala, kao i nekoliko video snimaka koje možete pogledati na našem YouTube kanalu. Govorio je Saša i o svojim počecima, i o onoj čuvenoj sezoni, i o vremenu posle hokeja, ali u celom intervjuu odzvanja jedna rečenica, a to je da je celo vreme ostao veran samo jedim bojama i samo jednom klubu – Crvenoj zvezdi. Nije bilo puno igrača koji su to uradili. Ovim nikako ne želimo da umanjimo to što su neki izvrsni igrači i veliki Zvezdaši igrali i za komšije, ali želimo ovo da naglasimo jer znamo da to ima svoju težinu.

U ovom intervjuu imačete prilike da pročitate i šta je legendarni igrač Jesenica, Drago Mlinarec, imao da kaže za naš portal o toj čuvenoj sezoni, kao i da pročitate šta su niki Zvezdini igrači iz tog perioda rekli o Saši Jankoviću.

Foto: Aleksandar Saša Janković

Gospodine Janković, da krenemo od samog početka. Recite nam malo više o svom detinjstvu i tome kako ste uopšte došli do toga da počnete igrati  hokej. Ko je najviše uticao na vas da se počnete baviti ovim sportom?

“Stadion na Tašmajdanu svečano je otvoren početkom 1954 godine, godine mog rođenja. Moji roditelji su imali stan u neposrednoj blizini Tašmajdana tako da je moje detinjstvo proteklo veselo i slobodno jer je ceo Taš bio naše dvorište. Odlasci na klizanje i gledanje hokeješa su bili glavni motiv i veoma rano sam počeo da treniram (1963.), i od početkasam bio u Crvenoj zvezdi.
Prve klizaljke su bile takozvane gvintarice – njih smo specijalnim ključem zatezali na cokule. One su lako spadale pa je bolje rešenje bilo žrtvovanje cokula – obućar ih ušrafi u đon, tako da je moj prvi trening bio upravo u tom obućarskom ručnom radu.
Već sledeće godine dobio sam od oca prave hokejke i bio sam najvažnije i najsrećnije dete na celom Tašu. Tih godina teško se dolazilo do opreme, pravili smo je sami, krpili staru, pa su tako i prvi štitnici dobiveni od ekonoma nezaborani deo detinjastva.”

Kako je tekla vaša juniorska karijera? Da li je možda u to doba bilo želje za odustajanjem i da li ste sebe u to vreme videli kao budućeg seniora i kasnije kapitena Crvene zvezde?

“Nikad nije bilo želje za odustajanjem. Zimi su se druga deca sankala, grudvala, družila, a mi smo pronalazili prazna dvorišta, koja bi zalivali vodom, i tako pravili male terene gde smo od jutra do mraka igrali hokej.
Trening je bio igra, igra je bila trening i mislim da je za svako dete sport upravo to, ili bi bar tako trebalo da bude. Tamo je, u tim zalivenim dvorištima, postavljena osnova za sve kasnije poduhvate, uspehe i poraze u mojoj sportskoj karijeri, kao što je, čini mi se, sport u mnogome odredio i neke druge najvažnije stvari u mom životu.

Ko vam je u to juniorsko doba bio najveći uzor (idol)? Ko vam je od sportskih radnika (trenera) najviše  pomogao  da dogurate do seniorske karijere?Sa 15 godina  krećete sa  seniorskim  nastupima (sezona 1968/69). Kako je izgledao vaš prvi izlazak na led? Kako ste to doživeli?

“Moj prvi trener u juniorskioj selekciji bio je dr. Ljuba Georgijević, po mnogo čemu poseban. On mi je, kao mladom igraču, ulio samopouzdanje i veru u uspeh. U tim ranim danima, jedne sezone nas je trenirao Zoran Štajner. On mi je na kraju treninga posebno zadavao treniranje prodora preko levog krila i šut u desne rašlje. To mi je kasnije mnogo puta koristilo.
Prvi put u seniorskoj ekipi, sa nepunih 15 godina, u sezoni 1968/69, postigao sam protiv Vardara dva gola. Ušao sam na led tek u trećoj trećini. Utakmica je već bila dobijena, ali sam ja sa ta dva gola dobio članstvo u prvom timu. Igrajući još uvek za juniorsku ekipu, u početku sam povremeno igrao za prvi tim. Već sledeće sezone igrao sam redovno za prvi tim.
Imao sam sreću da od početka igram sa jednim od sigurno najvećih beogradskih hokejaša, Miodragom Šišićem Šiletom. Najbolji centar! Desno krilo Rustimir Šeremet i ja kao početnik na levom krilu.
Šile je bio veliki majstor, a uz to nesebičan u napadima. Savršen pregled igre. Mislim da on ima najviše zasluga za moj igrački profil. To su bili golovi.
Na kraju sezone 1969/70 moj saigrač Branislav Taba Popović, koji je tada pisao za Zvezdinu reviju, napisao je članak „Saša s Taša“. Opisao je moje sportske početke, ishvalio me i predvideo velike uspehe i rezultate. U svom novinarskom nadahnuću, opisujući naporne treninge, nesmotreno je napisao kako sam se kući često vraćao pocepanih pantalona. Moja majka mu to nikad nije oprostila – sin jedinac nikada nije išao iscepan.
Sad ne znam šta mi je u to vreme bilo važnije i veće, naslov u novinama ili pohvale i ponos mojih roditelja. Osećao sam se moćno i samouvereno, i već sam video sebe kao kapitena i prvaka.”

Zvezda nije beležila baš neke velike uspehe sve do sezone 1984/85. Koji su po vama bili osnovni razlozi za to?

“Sve do 1978. nismo imali adekvatne uslove za razvoj hokeja kao sporta. Sezona na Tašmajdanu je trajala samo 3 zimska meseca. Nemoguće je bilo parirati slovenačkim ekipama koje su led imale preko cele godine.
1978. godine je otvoreno prvo zatvoreno klizalište u Beogradu i Srbiji – ledena hala Pionir. Bilo je potrebno 6 godina treniranja u zatvorenoj hali (sezona 9 meseci) da bi postigli zadovoljavajuću snagu i formu, i da bi konačno napali nepobedive Slovence.”

Tada, Momčilo Moša Atanasijević, predsednik Crvene zvezde odlučuje da napravi iskorak i stvara jednu moćnu ekipu kojoj je veoma malo falilo da osvoji prvu šampionsku titulu. Pre nego nam kažete više o toj sezoni, reci te nam  kakav je bio Moša kao čovek i kao predsednik?

Moša Atanisijević je na čelu Zvezde zamenio Momčila Momu Kovačevića koji je sigurno jedan od najzaslužnijih što je Beograd dobio ledenu halu 1976. godine. Moša je bio predsednik te čuvene 1984/85. Rešavao je sve probleme kao da ne postoje.
Neponovljiv čovek, svi smo bili potpuno sigurni u njega, osećali da za nas hoće i može da učini sve. Te sezone smo mnogo igrali i još više putovali. Od sedam dana u nedelji četiri smo provodili u kolima za spavanje. Veoma naporno. Posebno je bilo teško gostovanje u Jesenicama. Voz stiže oko 6 ujutro, a igramo istog dana. Jednog jutra smo se u Jesenicama probudili tek oko osam sati u vagonu koji stoji. Moša je obezbedio da se naš vagon otkači i ostavi da stoji na sporednom koloseku. To je bio Moša.”

Image may contain: one or more people

Te sezone (84/85) bili ste i kapiten, kada ste u stvari i prvi put poneli kapitensku traku. Kakav je to bio osećaj?

“Biti kapiten je daleko od formalnosti. Više je to obaveza nego privilegija. Ali je to u isto vreme i čast za svakog sportistu. Od tebe se očekuje da zaštitiš svakog igrača na ledu i van njega, kao i u konfliktnim situacijama tokom igre. Moraš uvek da budeš primeran, često da obuzdavaš sam sebe. Kapitenska traka je veliki uspeh. Posle shvatiš da je to novi izazov i napor, viši nivo.
Biti kapiten znači biti najbolji što možeš. U svakom pogledu. Da brzo donosiš odluke i da istrajavaš u njima. To naravno ne radiš sam, deo si tima, ali kad si kapiten tvoja je odgovornost najveća.”

Kako ste videli tu sezonu 84/85 onda (kao igrač), a kako je vidite sada, nakon svih tih godina? Šta je po vama bilo  odlučujuće da Zvezda ne dođe do samog kraja i trofeja?

“Sezona 84/85 je bila po mnogo čemu posebna. Postao sam kapiten i predvodio tim koji je tada predstavljo pravi bum u sportu. Hokej je odjednom za Beograd i Srbiju postao važan. Tražila se karta više. Atmosfera u ekipi je bila pobednička. Dušan Ilić je bio trener, a veliku podršku smo imali i od uprave kluba, na čelu sa Mošom Atanasijevićem. Navijači su nas voleli i masovno dolazili na mečeve.
Prvi put su dovedeni stranci: Vilijams, Pašić i Krouli, te slovenci Kovač i Sekelj. Nažalost, u plej ofu smo izgubili od Jesenica. Nismo dobro tempirali formu i mislim da smo sagoreli u želji za pobedom.” 

Foto: Crvena zvezda – Jesenice 6:2

Te sezone ste prvi put u istoriji pobedili Jesenice rezultatom 6:2, a onda je trener jeseničana, Boris Svetlin, izjavio da je ovo prva i poslednja pobeda Zvezde protiv Jesenica. Ipak, nije bilo tako, slavili ste u Jesenicama 3:2.

No automatic alt text available.

“Prvi put smo pobedili velike rivale, Jesenice i Olimpiju, kod kuće i u gostima. Njihovi navijači su u neverici gledali semafor. Pred njima se  događalo nemoguće.
17.novembra 1984. pobedili smo Jesenice u Jesenicama. Predhodni porazi su se po pravilu završavali izlaskom na led debelog pripitog navijača koji je trubom svirajući „tišinu“ oglašavao još jednu pobedu.
Ovog puta umesto toga smo mi umesto trube (koju nismo spremili) stavili štapove na usta praveći se da sviramomo Zvezdinu himnu. Imali smo malo problema i prilikom izlaska iz hale.
Ovo je zastavica koju sam pre utakmica kao kapiten dobio, potpisana od svih igrača i članova uprave.”

 


 

 

Evo kako je Zvezdu, njene pobede nad Jesenicama i finalnu seriju video čuveni Drago Mlinarec, tadašnji igrač Jesenica:

“Iskreno, za nas je to bio šok. Znate, Zvezda do te godine nije imala neku jaku ekipu, ali se te sezone pojačala i svi smo mi bili zaista iznenađeni. Te sezone smo promenili i trenera (Borisa Svetlina) i iskreno, nismo trenirali kao inače. Ali nakon tih poraza, posle Nove godine, imali smo krizne sastanke gde se govorilo i o nagradama i platama. Bilo je i smanjenja radi izgubljenih utakmica i onda nam je rečeno da možemo izgubiti od Olimpije, ali od Zvezde i drugih klubova nikako. Onda smo se baš uozbiljili.

Odlučujuće, što se finalne serije tiče, bilo je to što smo mi imali veliko iskustvo, a za Zvezdu je to bilo prvi put da igra finale, pa smo psihički bili stabilniji. Dobro, falio je njima i golman Tomić. Ipak, kada tokom sezone imate nekoga ko vam čuva gol, a izgubite ga za finalnu seriju, odrazi se na ekipu.

Igrači Zvezde su davali sve od sebe na ledu. Utakmice su bile neizvesne. Putovalo se vozom i odmah se po dolasku išlo u halu da se igra meč. Ali kada smo videli da je Zvezda ozbiljna u nameri da nas pobeđuje, onda smo po prvi put počeli da dolazimo dan ranije u Beograd, odspavamo u hotelu, odmorimo se, pa sutradan na utakmicu. Takođe, utakmica između Jesenica i Crvene zvezde (u Jesenicama) ostala je ubeležena po rekordnoj poseti (do današnjeg dana). Tada je bilo 10.500 gledalaca na tribinama. Nikada više nije bilo toliko ljudi na jednoj utakmici. Zaista smo se radovali toj osvojenoj tituli.

Za kraj, moram reći da jeste velika šteta što je ta liga, zbog raspada države, prestala da postoji. Ali, eto, Zvezda će ove sezone igrati ovu IHL ligu i verujem da će tu biti odličnih utakmica.”

 

Beogradsku pobedu ste proslavili sa upravom u kafani Palilula, gde su se skupili svi koji nešto znače u beogradskom hokeju, a kasnije ste otišli u Nanu. Opišite nam malo to istorijsko slavlje.

“„Istorijsko slavlje“ sportskog uspeha je uvek slično. Osobenost našeg je bilo u, tada najpoznatijem, beogradskom klubu „Nana“.
U sezoni 84/85 od Moše i Ilketa dobijem zadatak da našim strancima pomognem da se uklope u tim i snađu u Beogradu. Posle jednog uspešnog gostovanja u Novom Sadu, subota oko ponoći, poveo sam ih u Nanu. Posle kratkog objašnjenja na vratima ko smo, ušli smo nas petorica, Pašić, Vilijams, Kroli, Sali i ja u prepun klub sa odličnom muzikom, zgodnim devojkama i naravno pivom. U takvoj atmosferi odmah se našlo mnogo zajedničkih tema, vreme je letelo, klub se praznio, a mi smo i dalje uspešno analizirali sport, život, i sve ostalo.
Kada smo u već polupraznom klubu platili nepristojnu količinu piva, konobarica nam je sa kusurom donela punu tacnu još jedne ture kao dobrodošlicu i čestitku vlasnika kluba Miodraga Kurtovića Mirčeta.
Od tada Nana je naše omiljeno mesto, a mi njihovi omiljeni gosti i mesto gde su se svi naši stranci osećali kao kod kuće. Sa nama je tokom sezone dolazila i kompletna uprava kluba. Tuca, legendarni DJ Nane, snimao je naše utakmice i puštao ih u toku večeri.
Jedan od najvatrenijih navijača je bio i čuveni Dača. On se na našim utakmicama kladio sa prijateljima na gotovo sve. Čak i na to gde će biti prvi „buli“. “

 

Image may contain: one or more peopleImage may contain: one or more people

U Ljubljani ste pred rekordnim brojem gledalaca savladali i Olimpiju 4:2. Ljubljanske novine  su  tada stavile naslov  da je Zvezda nova “velesila”. Kako ste videli tu utakmicu?

“Utakmica u Ljubljani je prva pobeda nad Olimpijom pred prepunim Tivolijem. Došli smo puni samopouzdanja i zaigrali hrabro pred više od 7000 gledalaca. Atmosfera neverovatna. Veliki pritisak bio je na Joži (Kovač) i Matjažu (Sekelj) jer su prvi put igrali protiv svog matičnog kluba i to u ljubljanskom Tivoliju. Sredinom druge trećine utakmica je prekinuta da bi sa leda pokupili mnoštvo predmeta koje je publika bacala.
Ja sam u drugoj trećini dao prvi gol za naš tim, izjednačujući, i pokrenuo lavinu. Golovi Sekelja, Piperskog i Salija obezbedili su nam prvu pobedu u Tivoliju i veliko slavlje. Slovenačke novine su pisale:“Zvezda nova velesila! “

Koju bi utakmicu posebno izdvojili iz te sezone,?

“Sve utakmice te sezone su bile za pamćenje. Atmosfera u klubu je bila posebna, radovali smo se svakoj utakmici.
Posebno bih izdvojio pobedu nad zvaničnim šampionom Kompas Olimpijom u Beogradu.
Pred našom publikom smo ih ubedljivo pobedili sa 9:6. Kovač i ja smo postigli po tri gola i to je verovatno bila moja najbolja partija u toj sezoni.”

 

Sale Janković (ne znam koje je godište, ali recimo ’56 (baš me zanima da li sam blizu) je bio deo starog Zvezdinog tima sa Taša koji su predvodili, Šišić Miodrag, Šeremet, Prota Taba (Popović), Ilke (Ilić Dušan), Siniša Mišon. Sale je u tom timu bio mlađi igrač. Tih godina na Tašu, za nas su utakmice Zvezde i Partizana bile nešto što se ne propušta. Za Partizan su igrali braća Obradović, Boško Šutić, Bertus, Korenić. Timovi su bili vrlo sličnog kvaliteta i noćne utakmice na Tašu, pod reflektorima, su bile odlično posećene. Mi klinci smo voleli tribine. Pored samog leda su bile dervene lože za stajanje koje su bile uvek dubke pune. Sve se dimilo od cigareta…idealno za igrače 😀 Pošto nije bilo žičane mreže (ni, naravno, plexi stakla) na ogradi sa starne leda, lože su imale šipku-odstojnik, otprilike metar od ograde. Nama, klincima, je to bila nepremostiva prepreka, pa smo gledali sa tribina. Sećam se kako je bilo uzbudljivo gledati iz lože, samo da osetimo draž utakmica izbliza, i poklike publike i igrača. Šile (Šišić Miodrag) je bio naš idol i mogao je da prođe od gola do gola. Sale je bio mlad, vrlo brz i nezgodan.
Mnogo se bolje sećam Saleta iz ranijih dana, iz hale Pionir. Tada sam imao 12 godina i tada je Sale bio jedan od Zvezdinih najboljih igrača. U to vreme, Olimpija i Jesenice su bili nepobedivi za Zvezdu i Partizan, jer su imali zatvorena klizališta-hale i sezonu od 6-7 meseci (tada već skoro 10 godina u nizu).
Sale je bio jedan od retkih Zvedinih i beogradskih igrača koji je mogao da kliza kao Slovenci.  Imao je odličan “nos za gol”, i bio je naša uzdanica. Uz tipične igračke vrednosti, ono što sam kao klinac mogao naučiti gledajući Saleta, je to što je Sale, najbolje od svih igrača, umeo da porda faul. U hokeju, posebno u to vreme, kada je bilo puno haklovanja (povlačenja štapom), saplitanja, guranja i prljave igre, koja je bila na granici kazne, puno tih sitnih prekršaja nisu bili dovoljni za kaznu.  Međutim, oni uspore ili neutrališu igrača koji je dobrim potezom uspeo da ostvari prednost ili šansu na ledu, što je dosta frustrirajuće. Međutim, ako uspeš da svojom reakcijom ubediš sudije da je to bio malo jači, nedozvoljen, kontak, onda je velika šansa da protivnik dobije kaznu, a na velikom ledu, sa igračem više, obično može da se profitira iz par kazni. Sale je bio brži i bolji od većine protivničkih igrača, pa je puno puta bio u poziciji da ostvari tu prednost. Kada bi video da je fauliran na način koji mu više ne dozvoljava da prođe protivničkog igrača, odigrao bi, svetski, taj akt prodavanja kazne i protivnik bi najčešće završio na klupi za kažnjene igrače. Sale je davao golove i bio jedan od vođa tima, što je bilo naravno mnogo važnije, ali bilo je malo igrača koji su mogli da padnu kao “Saša”. Ne samo da moraš da si brži i bolji od protivnika, nego moraš jako spontano i brzo da reaguješ kada oceniš da nemaš više opciju da prođeš do kraja u onome što si naumio.
Kada sam sredinom moje srednje škole počeo da treniram i igram za prvi tim Zvezde, Saša je već uveliko bio kapiten tima i, naravno, bio jedan od naših uzora, i na ledu, i van leda. Te čuvene Zvezdin sezone (84/85) većinu utakmica sam odigrao sa Sašom i Čabom u istoj liniji, i to je naravno bilo odlično iskustvo. Tada smo naravno bili mnogo bliži.” (Vanja Čečen)
 Image may contain: 1 person

 

Te sezone ste izjavili da su Sekelj i Kovač važniji za Zvezdu od pojačanja iz SAD-a i Kanade.

“U opštem oduševljenju svi su govorili o Amerikancima Vilijamsu, Krouliju i Kanađaninu Pašiću. Po mom mišljenju Kovač i Sekelj su te sezone bili mnogo veće pojačanje. Naravno ne treba zaboraviti da je kostur tima ipak stasao u Zvezdi.”

“Aleksandar se ponašao kao pravi kapiten, mudar, razuman, drugarski i jedan je od važnih kamenčića u Zvezdinom uspehu te godine.”  (Jože Kovač)

Posle te sezone Zvezda ne uspeva da nastavi u istom ritmu i titula u vitrine našeg  kluba nije  došla  sve do sezone 1991/92. 

“Sledeće godine Partizan preuzima primat poučen Zvezdinim iskustvom .Zvezda je počela a Pertizan nastavio i uspeo. Generalno gledano, to je bio zajednički uspeh: BEOGRADSKOG ILI JOŠ BOLJE SRPSKOG HOKEJA.”!

Nakon karijere u Zvezdi bili ste i dve godine direktor kluba.

“Moja igračka karijera je trajala dvadeset godina. Posle toga sam dve godine obavljao posao sportskog direktora Zvezde. Pa sam otišao u upravu kluba.
Kako sam diplomirao na FDU još za vreme aktivnog igranja , 1980.zaposlio sam se kao producent na RTS-u, gde i danas radim. Tako je od Pete beogradske gimnazije do danas sve ostalo u krugu Tašmajdana.”

Aleksandar Janković posle hokeja?

“Hokej kao i svaki sport gradi i definiše fizičku spremnost, kondiciju i postizanje maximalne fizičke snage, a uporedo sa tim treninzi i obaveze, uporan timski rad određuju sazrevanje dečaka u mladića, definišu karakter uspešnog sportiste, mentalnu stabilnost, emotivnu čvrstinu i kolektivni duh , gradi se takmičarski duh i volja za pobedu jer si uvek jači i bolji, jer si HOKEJAŠ, ili veruješ da si jači i bolji, a vera znamo pomera planine.
Završiš sportsku karijeru, prestaneš da izlaziš na led, postaneš „rekreativac“, ali huk publike, kristalni sjaj leda i atmosfera svlačionice su zauvek deo tvoje prirode i kasnije se u životu čovek oslanja na ta iskustva i lekcije.”

 

“Kapiten, intelektualac, beograđanin u pravom smislu reči. Svojevremeno reprezentativac, krilo…bio sam mu rezerva. Zbog obaveza na RTS-u manje je imao vremena za druženje. Mislim da se posle te čuvene sezone (84/85) povukao. Porodičan tip, imam sa njim jedan vrlo korektan odnos.” (Aleksandar Plaović)

Koliko danas pratite hokej i Crvenu zvezdu? Može li se po vama u ovom “drugom” sistemu, u  odnosu na onaj prethodni, napraviti neki veći iskorak kako bi Zvezdu gledali u nekim ozbiljnijim ligama?

“Danas, na moju žalost, hokeja više gotovo i da nema. Hokej je veoma skup sport u Srbiji. U skorije vreme teško će se stvoriti jak tim koji bi mogao da igra na ozbiljnim evropskim takmičenjima. Ali dobro je da ima dosta škola hokeja i da deca rado idu na taj sport.
Teško je porediti ovo i ono vreme. Možda jednom Beograd ponovo bude grad vrhunskih igrača, u svakom pogledu.”

Da li ste u kontaktu sa bivšim saigračima. “Padne li” druženje i priča o starim, dobrim, vremenim?

“Naravno, to je uvek veselo. Kao godišnjice mature ili susreti penzionisanih frizerki, ili stolara. Uvek su mladi dani najluđi i najuzbudljiviji dani, pa i za nas.”

Za sam kraj, recite nam koja Vam je utakmica ostala u posebnom sećanju?

“Pobeda u Celju 1978. godine je bila veličanstvena. To su bile kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu. U Beogradu smo igrali nerešeno, a u revanš utakmici usred Celja poveli smo 4:0. Do kraja su celjani izjednačili i išlo se na penale. Pri rezultatu 2:2 ja sam dao odlučujući, gol. Pobeda nam je obezbedila i povratak u Prvu ligu.. Uspeli smo kao tim . Nezaboravno. Svi su skočili na mene. Napravila se „piramida“ od igrača. Bio sam dole i jedva disao.”

Gospodine Jankoviću, u ime našeg portala i svih navijača Crvene zvezde, hvala Vam puno na izdvojenom vremenu  za ovaj intervju.

“Hvala i Vama i veliki pozdrav svim navijačima Crvene zvezde. Važno mi je da kažem da sam sada, posle svih tih godina, veoma ponosan što je cela moja sportska karijera vezana za samo jedan klub – Crvenu zvezdu.”

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама