Интервјуи Фудбал Фудбал/Звездаштво

CZBG intervju, Dule Savić: Proleće u Ligi Evrope bi bio  vrhunac ove Zvezdine generacije

FUDBAL - Crvena zvezda - Barselona 2:4. DUSAN SAVIC, fudbaler Crvene zvezde. Beograd, 20.10.1982. photo:T.Mihajlovic

Autor: CZBG, Marija T.

„Neđa Milosavljević odigrao pas sa Pižonom, Pižon je petom dodao do Blagojevića, Blagojević centrirao, Dule Savić gool!“. Tog šestog decembra 1978. godine golom u 87. minutu Dušan Savić doneo je Crvenoj zvezdi remi protiv londonskog Arsenala na „Hajberiju“ ali i plasman u četvrtfinale Kupa UEFA. Nakon 39 godina, o Duletovom golu se i dalje priča i piše, a svoje mesto našao je i u srpskoj kinematografiji. Za nekoliko sati očekuje nas novi okršaj „Tobdžija“ i crveno-belih, a igrom sudbine, u timu Crvene zvezde ponovo se nalazi jedan Savić.

Prema rečima Vujadina Savića, njegov otac Dule je i pre žreba za grupnu fazu Lige Evrope imao osećaj da će se ova dva kluba ponovo sastati. Osećaj ga nije prevario, a na crveno-belom dresu ponovo je ispisano prezime „Savić“. Ovog puta naći će se na poziciji štopera. Ipak, pred ovu utakmicu legenda Crvene zvezde nije imala posebne savete za svog naslednika. „Nisam davao savete Vujadinu, on je trenirao u Zvezdi, od petlića, preko pionira, kadeta do omladinaca. Uvek smo pričali o tome šta je fudbal, kakva je to profesija i kako se treba ponašati. Mislim da više nema potrebe da mu dajem bilo kakve savete, sem ako ih on sam ne traži, o nekoj konkretnoj situaciji ili problemu u igri. On iza sebe ima nekoliko sezona takmičarskog iskustva i nekoliko osvojenih trofeja u inostranstvu, tako da mislim da je to sasvim dovoljno da bi sa najvećom ozbiljnošću prišao ovoj utakmici, ali i svakoj narednoj. On je neko ko crveno-bele boje nosi u srcu od malih nogu, živeo je za ovaj trenutak i ovakve utakmice“.

FOTO: Večernje novosti
FOTO: Večernje novosti

Nekadašnji Zvezdin centarfor istakao je da bi tim Vladana Milojevića morao da se fokusira na pobede nad Kelnom i BATE Borisovim, ali i da ne sumnja da će ti momci na pravi način predstaviti Crvenu zvezdu. „Ja sam već rekao i u javnosti, ali i Vujadinu, da je najvažnije da se Zvezda ne troši previše sa Arsenalom. Oni su apsolutni favoriti, ne samo u ovoj utakmici, već i u grupi. Zvezdin fokus bi trebao da bude na BATE Borisovu i Kelnu, da njih pobedi, da bi prošla ovaj jesenji deo takmičenja. Treba poštovati Arsenal, ovo je velika privilegija za sve njih, imaju veliku priliku da predstavljaju Zvezdu na evropskoj sceni, i to protiv jednog od najboljih klubova Evrope, treba da uživaju u utakmici i da dostojno reprezentuju sebe i Crvenu zvezdu.“

Kao najveći adut Crvene zvezde u ovom meču, Dule Savić je istakao timski duh i izrazio nadu da će naši momci ostvariti isti rezultat kao i u prethodnim utakmicama. „Najveća opasnost po Arsenal je tim, timska igra. Nadam se da će moći da ponove ono što su uradili protiv Sparte, Krasnodara i Kelna. Jedan igrač može da bude opasan samo ako ga tim izbaci, smatram da bi ceo tim morao da bude opasan, a ne bilo koji pojedinac“.

Nakon desetogodišnje pauze, beogradski crveno-beli ponovo se nalaze u elitnom takmičenju i imaju priliku da odmere snagu sa evropskim velikanima, što svakako predstavlja veliki napredak i pokazatelj da je ovaj tim na pravom putu. „Zvezda je na dobrom putu, to su pokazali u prvom delu takmičenja, utakmicama u kvalifikacijama i ulaskom u grupnu fazu Lige Evrope. Predstavljaju prijatno iznenađenje, jer niko nije očekivao da će Zvezda eliminisati i Spartu iz Praga i Krasnodara, a onda da ostvari i pobedu protiv Kelna. To je velika dragocenost i za te igrače i za klub, ali mislim da bi najradosnije za sve navijače bio opstanak u prolećnom delu takmičenja. To bi možda bio vrhunac ove generacije.

Prisetio se Savić i svoje generacije i putu ka Evropi, te uporedio sa današnjom Zvezdinom ekipom. „Postoji sličnost u želji da se u Evropi postigne što više, u poštovanju. Mi smo imali isto novu ekipu, kao i ova sada, puno stranih igrača je došlo i tada i sada. Mnogi nisu bili afirmisani, pa ih je afirmisalo ovo takmičenje. Imali smo velike protivnike ispred sebe, ali vera u sopstvene kvalitete, talenat i kvalitet, kao i ogromna podrška prepune Marakane doprineli su tome da poništimo razliku između tih klubova, koji su igrali protiv nas i da budemo uspešniji, a onda i uđemo u istoriju na neki način“.

Ako se vratimo nekoliko decenija unazad, setićemo se da je Dule Savić svoje prve fudbalske korake napravio u lokalnom klubu Jedinstvo iz Uba. Ono što je posebno zanimljivo jeste to što je svoju prvu utakmicu u pionirskom uzrastu igrao upravo protiv Crvene zvezde, ali tada nije mogao ni da sanja da će uskoro obući crveno-beli dres. “Ma kakvi, maštao sam da igram za prvi tim Jedinstva. Zvezda je došla kasnije, ko bi mogao da mašta o tome. Možda negde duboku u sebi, ali to sam krio i od samog sebe, nikada nisam javno iznosio“.

Navijati za Zvezdu očigledno je stvar kućnog vaspitanja u porodici Savić, a ako se na to doda i komšija koji je kasnije postao legenda voljenog kluba, ali i najbolje levo krilo na svetu, jasno je da se fudbalska priča Dušana Savića nije mogla drugačije odvijati. „Moj tata je bio fudbaler Jedinstva, a kasnije i fudbalski sudija, bio je neverovatan čovek i gajio je neverovatnu ljubav prema fudbalu i Crvenoj zvezdi. Praktično je to bio jedini sport koji je voleo. On mi je preneo tu ljubav. Takođe, teško da neki klinac može i da sanja da će odrasti u istom dvorištu sa čovekom koji je postao najbolje levo krilo na svetu, Draganom Džajićem. Kada imate uzora iz sopstvenog dvorišta, sopstvene kuće, koji igra u klubu koji volite, uz to i dečiju maštu, normalno je da još više zavolite Crvenu zvezdu i maštate da nosite njen dres i dres reprezentacije. Taj san mi se ostvario, kao i to da igram sa Džajom i u Zvezdi i u reprezentaciji, a to nisam ni sanjao. Kasnije sam i ja tu ljubav preneo svojim sinovima, to je od prvog dana bilo zacrtano i tako se i razvijalo. Stariji sin, Uroš, nema taj talenat kao Vujadin i manje je zainteresovan za fudbal. Ipak, naravno da prati fudbal i Zvezdu, naročito sada kada Vujadin igra“.

Nakon deset godina provedenih u Crvenoj zvezdi, sa kojom je osvojio dve šampionske titule, kao i jedan pehar Kupa Jugoslavije, ali i stigao do finala Kupa UEFA, fudbalski put je Savića odveo u Francusku. Tamo je proveo punih šest sezona, a pre toga postao i standardni član reprezentacije stare Jugoslavije. Ipak, pored svih uspeha, za nekim stvarima i dalje ostaje žal. „Žao mi je što smo izgubili finale Kupa UEFA, i to nepravedno. Bili smo bolji, kvalitetniji i nadmoćniji od Borusije Menhengladbah, ali je sudija Mikeloti stao na put našeg uspeha i oštetio nas u toj utakmici u Dizeldorfu, kada je dosudio nepostojeći penal za Borusiju. Takođe, žalim za izgubljenim finalom Kupa Jugoslavije protiv Dinama u Zagrebu. Ipak, kao klinac sam maštao da podignem pehar šampiona Jugoslavije i pehar Kupa i da budem prvi strelac Jugoslavije. To sam ostvario i s te strane mogu da budem zadovoljan“.

Saigrači u Zvezdi, Dušan Savić i Zoran Filipović predstavljali su odličan napadački tandem, kakav se, vreme je pokazalo, još uvek nije ponovio. „Fudbal se mnogo promenio, drugačije se sada igra i teško je praviti tandemsku igu u tom smislu, sa dva centarfora, ili krilom i centarforom. Teško se može ponoviti tako nešto, ali sigurno je da Zvezda ima odlične igrače i najvažnije je da svoje pojedinačne kvalitete uklope u timsku igru, da bi to rezultiralo Zvezdinom pobedom i osvajanjem trofeja. To je mnogo važnije od toga da se napravi neki tandem koji bi ličio na neki prethodni.“

Sa samo 18 godina legendarni centarfor potpisao je ugovor sa Crvenom zvezdom i tu proveo narednih deset. Ipak, danas je zaista retka prilika da igrači toliko dugo borave u jednom klubu, s obzirom na to da smo svedoci mnogih preranih odlazaka mladih igrača, ali vrlo često i njihovog nesnalaženja u velikim evropskim klubovima. „Cela moja generacija, ali i one prethodne, kao i nekoliko posle moje, je morala da ostaje u klubu jer je tadašnji propis zabranjivao odlazak igrača iz stare Jugoslavije u strane klubove, pre nego što napune 28 godina. Oni koji su kao ja potpisivali ugovore sa 18 godina, ostajali su tu narednih deset i zbog toga je logično da su se navijači iz tog perioda mnogo više vezali za nas, naše uspehe iz tog perioda i naše igračke kvalitete, nego za neke momke koji su proveli jednu ili dve sezone u klubu. Godinama unazad se odavde odlazi sa 16 ili 17 godina, to jeste problem za sve male zemlje koje imaju talentovane igrače, jer veliki evropski klubovi uzimaju klince još u kadetskom periodu, jer tako za malo novca dobiju velike talente i onda to kasnije realizuju za sopstvene potrebe. Ipak, ne uspeju uvek u tome, jer je za razvoj mladih igrača neophodno da igraju u kontinuitetu, a to nije lako u velikim klubovima i velikim takmičenjima. Zbog toga od deset momaka koji odu, uspe samo jedan, ostali menjaju klubove ili se vraćaju ovamo“.

Sa nepunih 20 godina Dule Savić zabeležio je prvi nastup za selekciju stare Jugoslavije. Od tada se mnogo stvari promenilo, ali ono što je sigurno jeste da srpski fudbal polako, ali sigurno, počinje da ide napred. „Dan pre nego što sam napunio 20 godina debitovao sam za reprezentaciju Jugoslavije i bio prvi strelac u tom periodu, što je bilo jako teško i zbog toga sam jako ponosan. Srećan sam jer kada se setim ko su sve bili centarforovi u to vreme, ko je sedeo na klupi, dok sam ja igrao, moram da budem ponosan na sebe i sve što sam učinio. Ovaj plasman naše reprezentacije na Svetsko prvenstvo, kao i Zvezdin i Partizanov plasman u grupnu fazu Lige Evrope je praktično melem na tešku ranu koju naš fudbal ima. To je nešto što može da raduje ljubitelje fudbala u Srbiji. Ipak, generalno gledano naš fudbal je u teškoj situaciji i ovi trenutni uspesi predstavljaju melem na obolelo tkivo koje ga neće izlečiti, ali će svakako uticati na to da bolovi utihnu malo i da se neko vreme osećamo bolje. Ali, to svakako jeste dobar put ka izlečenju našeg fudbala i ovakvi rezultati su neophodni ako želimo da idemo napred“.

Od sada već čuvene akcije „Neđa Milosavljević odigrao pas sa Pižonom, Pižon je petom dodao do Blagojevića, Blagojević centrirao, Dule Savić gool“ prošlo je čitavih 39 godina. Ipak, o Duletovom golu iz polu-voleja se i dan-danas priča i piše. Svoje mesto našao je i u engleskoj knjizi „Tehnika i taktika fudbala“, a zauvek će ostati upisan kao najlepši gol u Evropskim takmičenjima te sezone. „Nisam tada ni razmišljao o tome, posebno ne na terenu, jer smo morali da izdržimo još nekoliko minuta i odbranimo taj rezultat. Ali vreme je pokazalo, na moju sreću, da je taj gol ušao u legendu i evo posle 40 godina svakim danom postaje sve više važan, sve više postaje tema razgovora. Jako je važno što sada deca mogu, zahvaljujući tehnici, da vide taj gol, a prikazan je i u filmu „Munje“ i mislim da će trajati barem još 40 godina. Ipak, mislim da taj gol zaslužuje neku dublju analizu, jer on Zvezdi nije doneo titulu šampiona Evrope ili sveta, samo nas je plasirao u sledeće kolo. A skoro da se više priča o njemu, nego o golu Darka Pančeva nakon kog smo postali prvaci Evrope. Voleo bih da o tome malo više razmisle ljudi koji se bave tim sociološkim pitanjima, jer stvarno je čudno, ali i prijatno, što se o njemu i dan-danas toliko priča, sa toliko uzbuđenja i emocija“.

 

Tагови

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама