Историја Кошарка Кошарка Кошарка/Вести Сећања

Održana premijera filma ”250 stepenika”

Autor: CZBG, Danica R. 

Istim žarom, koji je predstavljao nemir između tadašnjih reprezentativaca Jugoslavije, dok su iščekivali konačan spisak imena koja će igrati u ime bezmalo 22 miliona ljudi, na svetskom prvenstvu u Bormiju, sada već davne, ništa manje legendarne 1987. godine, čekali smo da dokumentarno ostvarenje, pod nazivom  ”250 stepenika” ugleda svoju premijeru, pred punom salom Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu.

Veći deo sastava Belog Harlema, koji se našao među počasnim zvanicama, iz prvih redova, premijeru je gledao baš kao što su, po navici, gledali snimak finala između Seltexa i Lakersa, onih godina, kada su trenirali, za stvaranje nečega, što današnja košarka naziva zlatnom istorijom.

„ Svi ti momci su moja familija. Nikom od nas nije bilo bitno ko je pravoslavac, katolik, ko je musliman, ko je Srbin, Hrvat, Bosanac, Makedonac, Crnogorac… Ko je ovo, ko je ono. Mi smo toliko bili bliski, da moja deca znaju svakog od tih igraca. Nemaju pojma da je to Jugoslavija. Oni ne znaju ko je Tito, ali znaju ko je Kukoć, ko je Rađa, ko je Divac, ko je Koprivica, Kalpić, Pecarski. To je bila snaga nas kao porodice.“, reči su, kojima Alibegović stavlja akcenat na ovaj dokumentarac.

 Bez trunke demokratije, uz mnogo izrazite discipline, Pešić je svu širinu koju su imali naši reprezentativci, uspevao da usmeri, naizgled vodeći se Žeravicinim: „ Mi smo zainteresovani za igrače koji umeju, a ne za igrače koji žele da igraju košarku“.

Među velikanima ”rođenim” 1987. godine, poput sadašnjeg selektora Đorđevića, Dina Rađe, Vlade Divca, Nebojše Ilića, Svetislava Pešića i drugih, našao se upravo i Teoman Alibegović, koji je razgovor za naš portal započeo sledećim rečima: ”Ja sam malopre ušao u ovu salu, okrenuo se i rekao sebi: ‘Čoveče, pa ja poznajem sve ove ljude!’.  Ja sam došao u Beograd, našao sam sve ljude koji imaju samo fine stvari da pričaju o nama. Možda grešim dušu, ali ne znam da li bi u Ljubljani bilo ovako. Ovo je fenomenalno! Teško je kad dođete negde, gde ste rekli  ‘Ja nisam više kući’, a onda se okreneš i vidiš, ti znaš sve te ljude. Ovo možda nije moja kuća, ali ja se osećam kao da sam kod kuće. Mnoge generacije su samo protutnjale. Moji sinovi su u jednoj drugoj epohi. Vjerujte mi, oni žive drugim životom. Zamislite u danasnje vreme, da Bogdan Bogdanovic ili Boban Marjanovic idu na prvenstvo u stočnom vagonu ili da ne spavaju na king size bed-u. Mi smo spavali u nekim mrežama. Bili smo zadovoljniji nekim malim stvarima. Ja sam se uvek ljubio s kim sam hteo i gde sam hteo. U sred Sarajeva sam se tri puta ljubio, ovde iz principa jednom. Bitno je poštovanje. Ja sam takav čovek, ja sam emotivac. Ovaj poziv me je veoma iznenadio i to pred godišnji odmor. Dva dana sam ostao kući da se priberem.”

Kako nam se Teo učinio veoma zanimljivim sagovornikom, nastavili smo razgovor u istom duhu.

Obzirom da ste Vi odgajani u totalno različitom duhu nego kakav je danas, šta je to iz Bormija što pamtite, a da je dobra pouka i lekcija za Vašu decu?

Počev od spremnosti na učenje. Počev od spremnosti na odricanje. Od discipline. Morali smo da imamo treninge u šest ujutru, što je danas nepojmljivo. Od kodeksa ponašanja za vreme ručka, za kad se ide sa ekipom negde. Sve te neke stvari. Koliko god je ta reprezentacija bila, kako se mi malo šalimo, tiranska, mi smo bili produžena ruka našim roditeljima.

Kada uporedite Vašu generaciju i današnju, obzirom da i danas veoma često stižemo do finala, koja upravo sa Amerikancima igramo, ali ih ne dobijmo baš sa trocifrenom razlikom, šta možete da izdovijte kao razlog, zbog kojeg je sve, recimo tako, pošlo naopako?

Baza igrača. Nekad smo imali državu od preko 22 miliona stanovkina. Danas imamo države, svaka ispod deset miliona. Srbija kao najveća, najčešće se pojavljuje u finalima, jer ima većinu igrača. Plus, Srbija ima nešto drugo, što nemaju iz drugih matičnih republika. Svake godine se pojavi neki Bosanac ovde, npr. Kuzmić, pa onda tamo Bojan Bogdanović. Bosna je neko regrutno polje i za Srbiju i za Hrvatsku.

Šta biste rekli onda, da je rešenje, kako bismo se vratili na te stare staze?

Ma, starih staza vrlo teško da će opet biti. Iz prostog razloga, zbog baze podataka, igraca. Drugi dio, što ja mislim, samim tim da se košarka više ne mora učiti kao nekad, nego je mnogo bitniji fizički i atletski aspekt. Trenutak kada Sale Đorđević uspe da u Srbiji, a on je sad opinion maker, jer kreira javno mnenje, bude dovoljno uporan, a to nije lako, da se ponovo postavi jedna jaka trenerska organizacija i da se skupa radi… Svaka riba smrdi od glave, tako i ekpia, ako nema trenera da ih drzi pod kontrolm. Trener je i edukartor, moraš da budeš i pedagog ujedno. Uspe li to da prevaziđe, da deca osete kult reprezentacije i iskrene pobede, imaćemo sve. Mi smo dinarski tip ljudi, ogroman i dobar materijal.

Šta Vam je ostalo kao najdraža uspomena, a da Vam je poslužilo kao doba lekcija, kroz Vašu dalju karijeru?

Nema tu jednog jedinstvenog momenta. Kompletna ta stvar, od početka do kraja, za mene je bila masters degree, moj rast, pre nego što sam otišao u profesionalce. To je sve za mene bila velika lekcija.

Brojali smo.

Tačno 250 pohvala može se uputiti ovom ostvarenju, uz isto toliko toplih preporuka, a sve zahvaljujući našoj zlatnoj reprezentaciji. ”Pehar je posle trideset godina došao na svoje mesto i na tron koji mu pripada” , uz Koprivino:  ”A šta se čeka?!”

 

Fotografije sa premijere filma “250 stepenika” možete pogledati OVDE.

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама