Интервјуи Кошарка

CZBG intervju, Slobodan Nikolić: “Ostaje veliki žal za ne osvojenim trofejom sa mojom Zvezdom”

Ekipa našeg portala uspela je, nakon intervjua sa Zufer Avdijom, da uradi intervju sa još jednom legendom Crvene zvezde i igre pod obručima. Ovaj put naš sagovornik je bio Slobodan Nikolić. Rođen je u Zemunu 14. juna 1959. godine. Završio je Treću beogradsku gimnaziju, Višu trgovinsku i Višu košarkašku školu. U Crvenoj zvezdi drži nekoliko rekorda – odigrao je najviše utakmica (421), imao je najviše odigranih sezona (14), i treći je strelac u Zvezdinoj slavnoj istoriji  (5.393). Sa Crvenom zvezdom je, kao junior (1975/76), bio prvak Jugoslavije. U periodu od 1975. do 1987. godine sa Zvezdom je odigrao 4 finalne utakmice u Državnim prvenstvima, 1 finalnu utakmicu Kupa Jugoslavije i finale Kupa Radivoja Koraća. U periodu 1989-1991 bio je kapiten Crvene zvezde, odigrao jedno finale plej-ofa i finale Kupa Jugoslavije. U svojoj bogatoj igračkoj karijeri nastupao je još za KK Vojvodinu (1987-1989), OKK Beograd (1991-1993) sa kojim je bio i pobjednik Kupa, te za bugarsku ekipu KK Plama Pleven (sezona 1993/94) i KK Radnički Kragujevac (1994/95). Kao glavni trener bio je na klupi češke ekipe KK Opava sa kojom je bio prvak 2002. i 2003. godine, kao i pobednik Kupa Češke Republike 2001. i 2003. godine. Sa Bugarskim Lukoilom je u sezoni 2003/04 osvojio duplu krunu. Trenirao je još i Radnički iz Kragujevca, OKK Beograd, Radnički-Zastavu, ruski Spartak Primorye, banjalučki Borac Nektar, češku Sinteziju, te rumunsku Energia Rovinari.

Za naš portal govorio je o svemu vezanom za njegove početke vreme provedeno u Crvenoj zvezdi, kao i post igračkim danima. Nadamo se da ćete uživati čitajući ovaj intervju.

Košarkaški počeci

“Moram na početku da naglasim da sam izuzetno srećan čovek jer sam se bavio sportom koji izuzetno volim i igrao sam košarku u pravo vreme,  od 1975. do 1991. (do raspada SFRJ), i kada sam baš mogao da pružim kvalitet, a to je  taj period 1977-1991, nastupao sam u tada najjačoj ligi Evrope, ligi SFRJ, koja je u tih 14 godina dala 7 prvaka Evrope (Bosna , Cibona 2x, Jugoplastika 3x i Partizan). Nastupao sam za klub koji volim, Crvenu zvezdu, i ostvario sve svoje dečačke snove (jer otac me prvi put odveo na Marakanu 1968-e i na moju veliku žalost izgubili smo od sarajevskog Željezničara 1:0 – Bukal nam dao gol).”

Zbog posla oca i majke nas troje smo otišli iz Nove Pazove i Zemuna u Loznicu. To je tada bilo normalno jer ljudi su išli za boljim životom, a ja sam se sa svojih 5 godina, kao rođeni zemunac, obreo u sasvim novoj sredini gde sam završio i Osnovnu školu “Jovan Cvijić”. Onda sam ja kasnije to, u “šali naravno”, zloupotrebljavao i predstavljao sebe i kao lozničanina i kao zemunca.”

“Počeci bavljenja košarkom su naravno vezani za Loznicu i dva bitna momenta su me opredelila za taj sport, a to su koš Vladimira Cvetkovića (takođe lozničanina) na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku, sa linije penala, koji nam je dono srebro i Svetsko prvenstvo u Ljubljani 1970.  gde smo osvojili zlato i u čuvenom finalu porazili Amere. I zamislite tu dečačku sreću…kroz 6 godina budete cimer u sobi sa Ducijem Simonovićem (jednim od najboljih igrača na tom svetskom prvenstvu), a kroz 9 vam trener bude Ranko Žeravica (i narednih 6 se Ranko i ja nismo razdvajali). Pa, šta više reći…”

“Ja sam u školi, paralerno sa košarkom, igrao i rukomet (svi su govorili da sam bio bolji u rukometu) i ko zna kako bi se odvijao moj životni put da me otac pustio u Šabac gde me je već tražila Metaloplastika. Moja OŠ “Jovan Cvijić” je na regionalnim prvenstvima redovno zadavala probleme OŠ “Nata Jeličić” za koju su tada igrali Rašić (bio je najbolji), Vuković, Isaković- sve, kasnije, naši istaknuti asovi. Bio sam daleko bolji od sve trojice tada – igrao sam kao Veselin Vujović. Međutim u to vreme u Loznicu (isto tako za poslom) dođe Zoran Popović (on i njegov brat Neško su prošli sve mlađe kategorije Partizana) i zahvaljujuči njemu i mom prvom treneru Tufegdžić Vojislavu ja sam se opredelio samo za košarku (preko leta smo mnogo trenirali jer sam zbog rukometa dosta grešio u tehnici).”

“U sezoni 1974/75 igrali smo Kadetsko prvenstvo Srbije. To prvenstvo je bilo izvanredno…dobijali smo Zvezdu, Partizan, Radnički (sa našim čuvenim trenerom Dudom Ivkovićem) i ja sam 21. avgusta 1975. potpisao pristupnicu za Crvenu zvezdu. Moram da naglasim da sam kao kadet igrao i za prvi tim KK “Loznica”. Bio  je to rang srpske lige (pamti se utakmica u  Mladenovcu gde sam postigao 72 poena – normalno tada nije bilo trojki). Po dolasku u Zvezdu sam upisao 3. beogradsku gimnaziju i igrao za kadete, juniore i skidao se za prvi tim (19 puta u toj sezoni 1975/76). Ostaće mi zaista u nezaboravnom sećanju ta sezona jer smo bili kadetski prvaci Jugoslavije (prvenstvo održano u Splitu, a tada je počeo sa suđenjem i Goran Radonjić, sada funkcioner u francuskoj košarkaškoj federaciji) i to mi je jedina titula sa Zvezdom (ha,ha)”

“Kao nagradu za to 1. mesto, Rade Vukosavljević i ja (nas dvojica smo bili selektirani kao novi bekovski par Moka-Kića) smo se skidali za prvi tim na prvenstvenoj utakmici Jugoplastika -C. Zvezda. Izgubili smo, a ja sam ubeležio prva 4 prvoligaška poena. I dan danas se sećam tog tuširanja posle utakmice. Mislio sam da je ceo svet moj (februar 1976. godine).”

“I odjednom prelazim iz dečačkih snova u zbilju i svakodnevno sam sa svojim idolima – Mokom Slavnićem, Cvetkovićem (on je već prestao da igra), Ducijem Simonovićem…”

Crvena zvezda

“Za Crvenu zvezdu sam nastupao u 2 navrata, tj.2 perioda – od 1975. do 1987. godine  i od 1989. do 1991. Zaista, ali zaista mi i dan danas ostaje veliki žal za ne osvojenim trofejom sa mojom Zvezdom, a bilo je dosta prilika…4 finala plej-ofa (1984, 1985, 1987 i 1990). Mislim da smo zaslužili 2 titule – 1984. u Zagrebu smo u majstorici baš bili oštećeni, a i primili smo koš u poslednjoj sekundi za 71-72 i ode titula cibosima, i 1987. poraz od Partizana opet sa pola koša. Ipak smo mi doneli titulu u Beograd jer smo u polufinalu izbacili nepobedivu Cibonu sa Draženom Petrovićem. Partizan nikad to ne bi uspeo.”

“Postoji jedna anegdota vezana za tu polufinalnu seriju sa Cibonom, koju sam saznao tek nedavno. Lično mi je ispričao Aco Petrović. Naime, oni su se najviše plašili nas i želeli su da malo isceniraju završnicu plej-ofa. Kako? Da nas (u regularnom delu) puste da ih dobijemo, da Partizan bude četvrti i da sa njima igraju polufinale, a mi da budemo treći, pa ako se sa njima sretnemo u finalu da bude šta bude. Međutim, Dražen nije hteo ni da čuje. Maltene nas je sam pobedio i na kraju mi završimo na četvrtom, a oni ubedljivo na prvom mestu, bez poraza. Skor im je bio 22-0. I mi ih kasnije izbacimo sa 2:1 u pobedama (polufinale) i na taj način donesemo titulu u Beograd, jer Cibona je bila nepobediva.”  

“Igrao sam finale Kupa Radivoja Koraća 1984. godine (poraz u Parizu od Orteza mi i dan danas zvoni po glavi -ha,ha) kao i finale Kupa SFRJ 1990. godine (poraz u Dubrovniku od Jugoplastike, opet na jednu loptu. Mora se reći da su splićani već bili trostruki prvaci Evrope). Znači šest finala bez trofeja, i verujte mi i dan danas imam traume od toga. Bile su to velike utakmice, teški porazi i trebalo je sve to preboleti, prevazići. Ja po 10 dana ne bih izlazio iz kuće. Sramota me bilo od navijača. Mada mi niko nikada nije ni reč prebacio je sam imao dobar odnos sa publikom. Voleli su me.”

“Ostalo je dosta nezaboravnih stvari, utakmica. Na primer, polufinale Kupa Radivoja Koraća u Beogradu sa Saragosom 130:100. Nas šestorica, svi po 16, 17 poena, a oni jaki, baš jaki – odličan evroligaški tim. Nezaboravna utakmica koja nam je donela evropsko finale. Prvo od 1974. godine kada je Zvezda uzela Kup Pobednika Kupova. A opet, nemoguće je zaboraviti poraze u 1984. godini od Orteza i Cibone, ili od Partizana 1987. i gubitak tih trofeja.”

“S druge strane upoznate nove ljude, ili igrate sa tako nesebičnim ljudima kao što su na primer Srđan Dabić (radio je za sve nas u timu) ili Zoran Radović koji je uvek branio i svog i mog čoveka, a pri tome doživljavao i teže povrede ne štedeći sebe, ili Zoran Jovanović koji nam je ulivao neverovatnu snagu (niko nije smeo u reket, a blok kada napravi, 100 % si sam ) itd..itd…”

“Imao sam veliku sreću da radim sa takvim trenerskim veličinama kao što su:

– Žeravica Ranko. Dosta vremena smo proveli zajedno i on je zaista veliki trener. Ko preživi njegovu sezonu bez povrede, taj je onda zaista igrač i praktično može sve. Nešto kao, kasnije, Rambo. Tako smo bili pripremljeni. Prvi nas je odveo u Ameriku 1980. godine. Prekidao bi prvenstvo da bi Zvezda išla na turneju i utakmice sa najjačim američkim univerzitetima. Kasnije su svi išli. Bio je zaista avangardan. Pa mi smo igrali protiv legendarnog  Majkl Džordana na turniru u Solunu, protiv njegovog univerziteta gde nam je Ranko rekao da dobro zapamtimo tog momka. Ranko ih je dovukao u Evropu. pre podne bi gledali trening North Carilina University, a uveče igrali utakmice, Jer nas je interesovao samo sam vrh, nikakva druga mesta. Ostvarili smo neke važne pobede…zaista nezaboravan period života.

– Zoran Moka Slavnić. Šta reći o čoveku koji mi je idol? Vaspitavao nas je kakvi zvezdaši da budemo. Šteta, baš velika šteta, što nismo uzeli taj Kup u Dubrovniku. On je vrhunski trener. Koliko je samo igrača otkrio. Dražena Petrovića je ubacio u vatru kao klinca. On ga je prvi selektirao. Ne kažem da Dražen ne bi postao kasnije to što jeste, ali te prve smernice i prve date šanse su jako bitne. I dan danas smo jako dobri prijatelji i to me ispunjava.

– Bratislav Bata Đorđević. On mi je dao prvu šansu i ja praktično odmah od sezone 76/77 dobijam sve više prostora u igri, i u napredovanju. Da me nije naučio koliko je važan rad i dobar trening, pitanje je da li bih preživeo te godine sa Žeravicom.

– Vlada Đurović. Neverovatan je način kako izvlači iz svakog igrača maksimum, kako vodi utakmicu. Veliki motivato. Dovede igrača do transa i onda tako i igrate. On nam je bio trener u sezoni 86/87 kada smo u polufinalu izbacili Cibonu, a godinu dana pre toga je sa Zadrom osvojio titulu (opet preko Cibone). Tako da smo imali situaciju da prvak Evrope nije bio prvak SFRj. Kakva je to liga bila. Mislim da ga Hrvati i danas ne vole zbog tih godina.

– Duda Ivković. Rezultati o njemu sve govore. Imao sam tu sreću i zadovoljstvo da provedemo zajedno dve godine u Vojvodini (period 1987-89), da posle 24 godine Novi Sad ponovo dobije prvoligaša i da u sledećoj sezoni bez problema ostanemo u Prvoj ligi (čak dobismo Zvezdu i Moku u naletu – usred Pionira).Veliki znalac, onaj pravi beogradski trener-šmeker.”

Zašto nismo uzeli nijednu titulu ?

“Sa ove vremenske distance stvari su postale dosta jasnije, mada se i tada otprilike pretpostavljao razlog tih neuspeha. Jednostavno, to je bio kraj jedne države (to sada znamo) i završetak selektiranja igrača sa jedne velike teritorije (završna faza). Drugi su zo bolje uradili od nas. Mi smo bili odličan tim, jako dobro selektiran, ali sve to vreme nismo uspeli da iznedrimo nijednog asa, što su Cibona, Jugoplastika, Partizan uradili. Mada, mora se priznati da smo apsolutno zaslužili da osvojimo dve titule i Kup SFRJ. Iz toga tima su izvučeni maksimumi maksimuma. Da ova moja teorija ima pokriće, govori podatak da smo posle poraza od mnogo jače, tada trostrukog prvaka Evrope, Jugoplastike, u sezoni 1989/90 i u finalu plej-ofa i u finalu Kupa, želeli da naredne sezone dovedemo Komazeca koji bi nam sigurno dao još taj dodatni kvalitet i sigurno bi mogli da pariramo tadašnjoj Jugoplastici i Partizanu. Međutim, angažovanost fudbalskog kluba u Kupu Šampiona u tim godinama (bez njihove finansijske pomoći nemamo šanse ni u bilo čemu ozbiljnijem) i uskoro raspad države, doveli su do toga da to ostane samo plan.”

Šta dalje …?

“Kako i šta raditi kada je počelo ludilo na ovim prostorima? Ratovi, sankcije, obezvređivanje svega, a mogao sam još uvek dobro da igram…”

“Bogosavljev i ja smo rešili da igramo za OKK Beograd i u sezoni 1991/92 smo uspeli da se iz 1b lige plasiramo u A 1, tadašnjeg krnjeg prostora od nekadašnje SFRJ. U idućoj 92/93 sezoni Bogosavljevu i meni se pridružuje i Zoran Radović i pri kraju karijere dolazim do jedinog trofeja kao igrač. U finalu nacionalnog Kupa, u Sremskij Mitrovici, pobeđujemo novog Evropskog Prvaka, Partizan, u produžecima (dokaz da kada je jedna utakmica u pitanju to što je neko favorit ništa ne znači) i ujedno to je i poslednji trofej koji je OKK Beograd osvojio, te 1993 godine. A to je klub sa bogatom tradicijom, dosta osvojenih trofeja i pregršt asova u svojim redovima.”

“Posle OKK Beograda igrao sam još i za bugarsku Plamu iz Plevena 93/94 i pošto sam uvek bio patriotski nastrojen (i normalno zvezdaški) dosta je Plama pomogla otvaranju države prema svetu svojim dolaskom u Beograd na jedana turnir. Jer opšte je poznato pod kakvim smo sankcijama bili i nismo baš imali puno prijatelja. To su početci formiranja mišljenja da su Srbi zli momci i da je za sve ratove i probleme u regionu kriva Srbija.”

“Aktivnu igračku karijeru sam završio u Kragujevcu, igrajući za Radnički, u svojoj 36. godini. Da li je moglo bolje? Sigurno da jeste, jer ostao je veliki žal za tim neosvojenim trofejima sa Zvezdom i neostvarenog učešća na velikim takmičenjima sa nacionalnim timom. Za neigranje u reprezentaciji ću izneti jedan interesantan podatak. To naše 1959. godište je bilo izuzetno jako (Aco Petrović, Petar Popović, Benaček, Poljak, Sunara itd.) i na velikim takmičenjima (Svetsko, Evropsko, Olimpijada) JEDINO Bogosavljev i ja nismo imali učešća u A timu. Nikada, nijedno takmičenje. Jer jedino smo nas dvojica bili iz Srbije, iz Crvene zvezde, koja je u ono vreme bila pravi sinonim srpstva što izgleda nikada nije bilo popularno, a svi ostali iz ostalih republika. Nisam pristalica teorija zavere, ali to je interesantan podatak. Uvek su to bili neki (naši) nastupi pod imenom A tima, a u stvari je to bila B reprezentacija sa učešćima na Balkanijadama gde smo redovno bili dominantni nad Grcima, Bugarima, Rumunima, Turcima…”

“Najbliži nekom značajnom učešću sam bio 1980. za Olimpijske igre u Moskvi, gde sam bio 13. igrač i posle tromesečnih paklenih priprema (stručni štab: Žeravica, Novosel, Tanjević i Trninić Slavko iz Zadra) otpao sam kao mlad i perspektivan (imao sam 21 god.) Možda, kada sam i najbolje igrao, i po ocenama drugih imao sjajnu sezonu, te 1982. godine za Svetsko prvenstvo u Kolumbiji nisam ni uzet u razmatranje. Iz Zvezde su u timu bili Radović i Avdija.”

Trener

“Sve ono što nisam uspeo sa trofejima kao igrač vratilo mi se kao treneru, nažalost opet ne na način kako bih možda želeo. Jer da nije bilo mojih prijatelja iz OKK Beograda i Radničkog iz Kragujevca, ja praktično nikada ne bih dobio priliku da radim u Srbiji! Zašto je to tako, neznam i ne želim da se opterećujem, ali to je tako i svi moji vredni rezultati su vezani za inostranstvo (pa ak je Nymburk iz Češke Republike sve učinio i jedva čekao da odem, da bi onda on od 2003. pa bukvalno do danas bio non-stop prvak Češke, onda to znači da ipak nešto znam o košarci). Ne žalim se, da ne ispadnem kao mali Kalimero (“pa to je nepravda”) nego jednostavno govorimo o dešavanjima i faktima onakvim kakvi jesu.”

Ljubav prema Zvezdi

“Naše generacije su vaspitavane da se klub voli, da se za njega učini sve što je u tvojoj moći, da se na prvo mesto ne stavlja lična korist (finansijska nadoknada mora doći kao posledica kvaliteta ). Samo tako jedan klub može da bude veliki. Mora da vam zaigra u stomaku dok igrate za njega, a ne pri pogledu na svote novca pred vama. Nije to utopija. Pa i Željko Obradović, koji je najtrofejniji i najplaćeniji  trener danas i sigurno bi mogao sve da radi sa mnogo manje žara i emocija, ne ponaša se tako. Pogledajte ga na klupi Fenera, sav crven u licu, već  mu je klub druga kuća (ili možda i prva). To je to, to su te emocije. Danas kada bih nekom ispričao detalje kako je doveden Dragan Tarlać iz Vojvodine u Crvenu zvezdu, te 1989. godine (i šta sam ja sve izgubio finansijski, oštetio svoju porodicu i sebe) svi bi rekli da sam 100 % lud. Jer tada sam bio aktivni igrač Vojvodine i na jedan telefonski poziv Slavnića i Kapičića dovezao sam ga na Kalemegdan (kao u američkim filmovima). Vojvodina me suspendovala, zamerio sam se mnogim ljudima, provlačio se kasnije po sudovima. Dosta neprijatnosti sam imao. Ali, eto, kada treba nešto da uradite za Zvezdu…”

Zvezda danas 

“Prolazio je klub kroz svakakve periode i bilo je zaista teških sezona. Na sreću, poslednjih godina je došao period stabilizacije i utakmice u Areni su postale pravi spektakl, za koji se zna širom sveta. U tome i jeste snaga Zvezde. Zaista je praćena svuda, ogroman broj ljudi je iza nje. Možda bi u budućnosti trebalo razmišljati da se napravi taj čuveni iskorak i napadne F4 Evrolige (a kada ste tamo -nikad se ne zna).”

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама