Igrači Intervjui Istorija Sećanja Fudbal Fudbal

CZBG intervju, Stevan Dika Stojanović: Znali smo da imamo kvalitet da budemo prvaci Evrope!

Autor: CZBG, Milan P. 

Došao je u Crvenu zvezdu kao šesnaestogodišnjak i Zvezdin je ostao do danas. Sa Zvezdom je, pokorivši i Evropu i svet, doživeo slavu o kojoj svaki fudbaler sanja. Uredništvo našeg portala imalo je čast i zadovoljstvo da porazgovara sa Stevanom Dikom Stojanovićem. U opširnom razgovoru sa naš sajt, Stevan Stojanović je govorio o svojim fudbalskim počecima, o velikim utakmicama na kojima je čuvao Zvezdin gol, te legendarnoj barijevskoj generaciji i trofeju koji je Zvezdu svrstao u društvo velikana evropskog fudbala. Predmet razgovora bila je i Dikina karijera posle Zvezde, ali i aktuelno stanje u kome se klub iz Ljutice Bogdana nalazi.

Image may contain: one or more people and people sitting
Foto: CZBG, Danica R.

Hajde da počnemo od Vaših fudbalskih početaka. Kako ste počeli da igrate fudbal? 

Rođen sam u Kosovskoj Mitrovici, ali sam na Kosovu živeo samo dve godine. Tamo je Trepča, rudnik. Moj otac je igrao fudbal u Sinđeliću, pa mu je Trepča dala dole posao, ali i da igra fudbal. Tako je tih godina bilo. Tamo smo se rodili moj stariji brat i ja. Posle je otac tražio da pređe negde bliže Beogradu, a bio je ovde rudnik kod Gornjeg Milanovca. On je bio ekspozitura od Trepče. Proizvodili su isto olovo i cink, pa je moj otac dobio tu premeštaj. Tako sam ja posle dve godine na Kosovu prešao da živim u Gornji Milanovac i odmah me je privlačilo da budem golman. Ja uopšte nisam lutao, gledao šta ću i kako ću. Odmah sam znao šta hoću. Imponovalo mi je i to što golmani imaju različit dres. Deo si ekipe, ali se i izdvajaš na neki način. To mi se svidelo. Kada god bi u osnovnoj školi igrala dva razreda, ja sam bio na golu. Bio sam krupniji od svih iz svoje generacije i počeo sam vrlo rano da igram sa starijima. Ranije su se često igrali ti turniri po selima, pa me stariji povedu sa sobom da im ja branim. Kasnije je počela i klupska karijera. Prvo sam branio u Rudaru, to je lokalni tim tamo. Igrao sam za pionire, omladince i prvu ekipu. Dešavalo mi se da jedan dan branim za pionire, sutradan za omladince, a onda sledeći dan za prvu ekipu. Bio sam razvijeniji od ostalih, pa sam mogao to da radim.

Zvezda je kroz svoju istoriju imala izuzetne čuvare mreže poput Beare, Mrkušića, Petrovića, Ljukovčana, starijeg Diku… Da li Vam je neko od njih bio uzor kada ste počinjali karijeru? 

Uzori su mi bili svi golmani. Voleo sam golmane generalno, jer se golman u timu izdvaja kao figura. Kada sam došao u Zvezdu, ’78 godine, dobio sam nadimak ”mali Dika”. Tada je prvi golman u Zvezdi Aleksandar Dika Stojanović. Pošto se i ja prezivam Stojanović, mene su moji drugari sa kojima sam bio u Zvezdi prozvali ”mali Dika”. I danas me, sa 50 godina, zovu tako.

Debitovali ste protiv Dinama iz Vinkovaca, ali ste i mnogo pre toga priključeni prvom timu. Po čemu pamtite taj početni period u Zvezdi?

Na rudniku je bila omladinska ekipa Zvezde na pripremama, mislim da je to bilo ’77 godine. Milovan Đorić je tada vodio prvu ekipu. Igrali smo prijateljske utakmice sa njima, ja sam malo branio, išao na treninge sa njima i tako me i Đorić primetio. Godinu dana kasnije Šekularac je došao sa pionirima Zvezde i Đorić mu je rekao: “Ima jedan mali, golman, proverite ga, da vidimo kakav je”. Posle tih priprema sam se spakovao i došao u Zvezdu. I od tada sam u Zvezdi, sve vreme. Ja sam i pre te utakmice sa Vinkovcima bio rezerva. Na utakmici Zvezda – Barselona 2:4, kada je Maradona dao onaj gol. Tada su se ispovređivali neki golmani, pa sam ja kao klinac sedeo na klupi. Tako da sam i ranije bio stalno pri prvom timu. Branio sam i dosta prijateljskih utakmica. Prva zvanična prvenstvena utakmica na kojoj sam branio je bila protiv Vinkovaca. Trener je bio Velibor Vasović. Ja sam bio tandem sa Brankom Davidovićem. Branko je počeo da brani, ja sam bio rezerva. Međutim, prvih par prvenstvenih utakmica Branku nije išlo baš kako treba, pa je Vasović posle utakmice sa Panatekaikosom odlučio da promeni golmana. Dobili smo mi tu utakmicu, prošli smo dalje, ali je to sve bilo nesigurno. Posle te utakmice sa Vinkovcima, u sredu nas je čekao Osijek, a u subotu Partizan na JNA. Svi su bili iznenađeni, čudili se kako sada da menjamo golmana, ide derbi. Vasović je rekao, pa dobro neka čovek zna na vreme da li će biti golman ili da ide da se bavi drugom profesijom. Na toj prvoj utakmici nisam imao mnogo posla. Protiv Osijeka u Kupu, dobili smo 1:0, ali isto nisam bio preterano uposlen. Derbi je već druga priča. Partizan na JNA i 50 hiljada ljudi, potpuno drugi ambijent u odnosu na ovo danas. Mi smo tada imali posećenost od 60-70 hiljada gledalaca. Sedam dana se tada pisalo o derbiju, veliki je to pritisak, pa kako će se mlad golman pokazati itd. Međutim, na moju sreću bio sam igrač utakmice, iako smo izgubili 2:0. Tadašnji generalni sekretar Zvezde, Vladimir Cvetković, je izjavio da jesmo izgubili utakmicu, ali smo dobili golmana.

Image may contain: 1 person, sitting, table and indoor
Foto: CZBG, Danica R.

Posle dolaze i velike utakmice. Jedna od njih je svakako ona protiv Real Madrida. Zvezda je pobedila 4:2, a Vi ste odbranili penal Sančezu…

Hugo Sančez je tada bio najbolji strelac. Real je imao paklenu ekipu tada. Bujo je branio tada, Ćento, Sančiz, Mičel, desno je igrao Butragenjo, Sančez, Valdano, Gordiljo… bila je to sjajna ekipa. Sećam se da je bilo jako hladno, minus deset stepeni, zaleđen teren, a stadion krcat. Trener je bio Velibor Vasović i više je on verovao u pobedu nego mi, igrači. Vaske je bio odličan motivator. Sa psihološkog aspekta je bio fenomenalan trener. Kao stručnjak onako, ali kao psiholog, tu mu nije bilo ravnog. Real je mislio da će lakše sa nama da izađe na kraj, a mi smo sa druge strane imali brze igrače, poput Bore Cvetkovića, pa smo na igrali na kontranapade. Iskreno, i teren nam je išao na ruku, nije baš bio kako treba. Težak je bio i za nas i za njih, ali je nama više odgovarao.

Godinu dana posle toga usledio je okršaj sa velikim Milanom i magla. Utisak je da je to najbolja ekipa sa kojom se Zvezda susrela. Ipak, uprkos tome Zvezda je bila nadomak izbacivanja Berluskonijevih zvezda…

Taj tim Milana je zaista neponovljiv. Posle te utakmice su osvojili tri puta Ligu šampiona. U Milanu smo odigrali odlično. Tamo smo čak i poveli 1:0. Piksi Stojković je tada odigrao neverovatnu utakmicu. Mi smo svi bili pozadi, on sam napred, ali je odigrao fenomenalno. Oni su brzo izjednačili, pa je ostalo 1:1. Ovde su došli puni samopouzdanja, mislili su da će lako rešiti prolaz dalje, bez obzira na rezultat iz prve utakmice. Stvarno su bili jaki, sa Gulitom, Van Bastenom, Rajkardom, Donadonijem, Maldinijem, Anćelotijem… sve vrhunski asovi. Magla ih je spasila. Mi smo i ovde poveli 1:0 i negde oko 70. minuta sudija je morao da prekine utakmice, jer se apsolutno ništa nije videlo. Ne znam odakle ta magla, bio je lep, sunčan dan. Prvo poluvreme isto odlično vreme i onda u drugom odjednom magla. UEFA je donela odluku da se sutradan odigra utakmica. Mi smo već tada bili ispražnjeni, nismo bili na nivou iz prethodne dve utakmice, ali smo uprsko tome izvukli 1:1 i penale. Nisam uspeo da skinem nijedan penal, četiri penala su šutirali i pogodili. Mi smo promašili dva i to je bilo to. Mislim da su Mrkela i Savićević promašili. Dejan je direktno iz vojske došao da odigra tu utakmicu.

Dolazimo i do te čuvene ’91. godine. Zvezda je i ranije imala odlične timove, ali niko pre vas nije ostvario takav uspeh. Šta je to, po Vama, taj tim Zvezde imao što ostali nisu? 

Nama je ranije bilo normalno da prezimimo u Evropi. Uvek smo dolazili do četvrtfinala, polufinala, bili smo uvek blizu, ali nismo uspevali da dođemo do samog kraja. Te ’91 nam se sve to vratilo. Imam utisak da su naše ekipe stalno imale kompleks od timova sa Zapada. Uvek se nekako provlačila priča u stilu daj da mi ovde dobar rezultat izvučemo, pa ćemo tamo da vidimo kako ćemo. I onda nam oni tamo daju tri, četiri komada i kraj priče. Mislim da smo mi imali tu psihološku snagu ’91. godine. Posle prve utakmice sa Grashopersom, kada smo na ”Marakani” odigrali 1:1, svi su nas otpisali. Mediji su nas napadali, u smislu – “eto to je ta ekipa pravljena da osvoji KEŠ, a nisu dobili utakmicu”. Onda je Dejo u svlačionici rekao: “A šta je problem ljudi, imamo i drugu utakmicu”. Robi mu se pridružio, rekavši: “Ma, daćemo im tamo pet komada”. Tada smo shvatili kako moramo igrati. Isto kao što Milan kod kuće sa nama odigra nerešeno, ali ovde dođu da pobede i prođu dalje. Takav stav smo i trebali da imamo. To je, po meni, bilo jako važno.

U polufinalu nas je čekao Bajern. Da li ste se možda malo pribojavali tog dvomeča, imajući u vidu negativna iskustva jugoslovenskih ekipa sa nemačkim timovima? Šta je, po Vama, bilo odlučujuće za prolaz u finale?

I mi smo mogli loše da prođemo, to je i nama moglo da se desi. U Minhenu smo ostvarili dobar rezultat, pa smo ovde poveli 1:0 i posle tog gola smo bili malo sebični, posebno igrači u napadu. Dejo sa jedne, Bina sa druge strane. Sećam se reči Ljupka Petrovića na poluvremenu: “Samo se vi igrajte, Nemci su to, nemojte da nam se vrati ovo što nismo dali”. I baš je tako i bilo, vratilo nam se. Prvo ja primim onaj prvi gol kroz noge, ubrzo zatim i drugi gol. Za čas su okrenuli rezultat! Mi smo tada imali i malo sreće i zaslužili smo je. Bili smo bolji s obzirom s kim smo igrali, a šteta je da zbog jednog lošeg poluvremena ispadneš. Tri poluvremena budeš bolji od Bajerna i zbog jednog lošeg da ispadneš.

Deluje da je posle našeg drugog gola pao gard i jednoj i drugoj ekipi. Nije više obraćala pažnja na taktiku, svi igrači su bili iscrpljeni. Šta je tada ekipu održalo u životu, kako ste uspeli da privedete kraju tu utakmicu? 

Jeste, tada su oni zaigrali potpuno otvoreno. Oni su i kod rezultat 2:1 imali stativu. Volfart je šutirao pogodio stativu, Efenberg naleteo na tu loptu, ali je, na našu sreću, promašio. Tako se potrefilo tada, ali je suština da smo mi imali kvalitet da prođemo dalje. Mi smo bili svesni toga. I posle njihovog drugog gola smo znali da možemo da damo gol. Druga stvar je kako smo taj gol dali. Ne kaže se džabe da sreća prati hrabre, i sreću treba zaslužiti.

Kako ste uspeli da se, nakon onako primljenog drugog gola iz slobodnog udarca, ostanete psihički jaki i branite do kraja utakmice na visokom nivou? 

U tom momentu, kada mi je prošla lopta kroz noge, hteo sam u zemlju da propadnem. Branim četiri godine, standardno, nije mi se dešavalo tako nešto. Ta utakmica i taj gol u takvom momentu, katastrofa. Ali došao je Robi do mene, rekao nešto u smislu, “Ma, ‘ajde, diži se bre Diksone, idemo dalje”. Olakšalo mi je što smo u tom trenutku imali povoljan rezultat pa mi je u glavi bilo samo da prođemo dalje. Lako ćemo se mi posle šaliti na moj račun, ali samo da se dokopamo finala. Odma posle te situacije sam imao jednu dobru intervenciju i vratio sam se u utakmicu.

Image may contain: 1 person, smiling, drink and outdoor

Posle toga dolazi finale u Bariju. Kako ste se osećali pred tu utakmicu?

Mi smo imali dosta vremena od polufinala do finala, 25 dana čini mi se. Sedam dana pred finale smo otputovali, bili smo u jednom mestu, zove se Monopoli. Samo maslinjak i hotel, ništa drugo nema. Nismo čitali novine, morali smo da se isključimo i budemo daleko od javnosti. Kada bi pred takvu utakmicu čitao novine i gledao ko šta piše, poludeo bi načisto. Ne bi mogao da razmišljaš o utakmici, da se lepo pripremiš. Telefoni su bili isključeni, bukvalno nismo imali kontakt ni sam kim. Hteli su da nam ugase i tv. Ja odem da pitam zašto, oni skoče na mene. Pa ko da ode da pita, ako ne kapiten. I ništa, vratimo se i prihvatimo odluku.

Provlačila se priča da je Bernard Tapi pokušao da kupi finale. Vladimir Cvetković je u jednom intervjuu za ”Nedeljnik” izjavio da je postojao strah da neko od igrača ne poklekne, te da je u tada najtežve bilo upravo golmanu. Šta Vi mislite o tome? Da li je zaista bilo takvih pokušaja?

Svašta se pred tu utakmicu dešavalo. Pokušavali su da nas kupe. Ali je problem što crv kad proradi, sumnjaš na sve. Bio je kontakt sa nekim ljudima koji su se predstavljali kao menadžeri, da navodno imaju klub za mene, ali se posle ispostavilo da su došli da kupe utakmicu. Kada sam ja odbio, onda su oni rekli da će reći da sam pristao, ako izgubimo da ću ja biti krivac. I onda ako primiš gol, sve i da nisi prodao utakmicu, bićeš ti kriv. Posle te to prati čitav život. Tapi je bio moćan čovek, Marsej je bio što je sada Čelzi. Finansijski izuzetno jak klub.

Posle Zvezde odlazite u Antverpen, a karijeru završavate u Grčkoj. Po čemu pamtite taj period? 

Ćerka mi se rodila u Belgiji, ’92. godine. To su neki zaista lepi trenuci. Sa Antverpenom sam igrao finale Kupa kupova, ’93. godine. Igrali smo finale na Vembliju. To je za Antverpen uspeh kao za Zvezdu kada je postava prvak Evrope. I dan danas kada odem gore, oni to slave kao da su osvojili. Ja sam ’96. godine povredio kičmu, godinu dana nisam mogao ni da hodam. Onda je bilo pitanje da li da odem na operaciju ili ne. Vratim se tamo, svi mi savetuju da se ne igram sa tim, da ne nastavim karijeru. Međutim, ja sam odlučio da odem u Nemačku. Otišao sam u Klopenburg, to je treća liga. Kada kažeš treća liga, imaš utisak da je to ipak nivo ispod. U Nemačkoj nije tako, to je tamo na zaista visokom nivou. To je jedno mesto kod Bremena, 15 hiljada ljudi smo imali na stadionu uvek. Posle sam toga sam otišao u Grčku, u Etnikos Asteras. Tamo su sa mnom igrali Tešović iz Partizana, Pavlović što je bio kapiten čuvenih ”čileanske” reprezentacije, Milovanović što je bio u OFK Beogradu, pa u Korunji. Te godine su oni ušli u prvu ligu, hteli su neko ime da dovedu, pa su uzeli mene, iako sam imao tada 36 godina. Lepo je bilo tamo, završili smo šesti na tabeli. Imao sam dve godine ugovora, ali sam slomio nogu i onda sam video da je stvarno dosta, da treba da završim karijeru.

Stiče se utisak da naši golmani danas previše ostaju na gol liniji, da nemaju osećaj kada treba da izađu, da izboksuju loptu. Ranije je važilo pravilo da je golman gospodar kaznenog prostora. Gde Vi tu vidite problem? 

Malo su i uslovi igre sada drugačiji. Brže se igra, ali opet nije to to. Ja sam imao dobre učitelje kao golman, poput Dujkovića. Naučio sam da golman mora da se priprema za intervenciju. Ja, koliko vidim, sada se golmani ne pripremaju za intervenciju, nego čekaju da dođe momenat kada treba da se interverniše i onda ili zakasne ili ne. Ti igru moraš da pratiš, da stalno razmišljaš šta ćeš uraditi, da se postaviš kako treba, to je jako bitno za dobru intervenciju. Ti kada se baciš, kada letiš, to radiš u nekim ekstremnim situacijama, baš kada se ne postaviš na vreme. Rekao sam to i Borjanu sada. Odlično on brani, lepo prati igru, sve je to u redu. Ali kada uhvatiš loptu ne moraš se posle toga stalno bacati. To je suvišan potez. Imati dobrog golamana u timu je jako važno. Igrači u poslednjoj liniji igraju sa mnogo većim samopouzdanjem kada znaju da imaju pouzdanog golmana iza sebe. Ja, recimo, nikada nisam voleo da mi živi zid skače kod slobodnih udaraca. Nema potreba da skačeš, ako lopta krene preko, ja to imam u glavi i pokušaću to da uzmem. Ako skočiš, on šutne ispod, ja to ne vidim kako treba i primim gol. Vrlo retko sam primao golove iz slobodnih udaraca zbog toga. Danas je problem i to što svi golmani intervenišu unazad. Moraš izaći na pet metara, intervenisati, postaviti se. Oni se svi uvuku nazad, a to nije dobro. Prva dva puta kada im pokupiš centaršut, posle će biti druga priča i njima kada centriraju. Te stvari se od malih nogu vežbaju.

Dosta vaših saigrača iz Barija je otišlo u trenerske vode. Pratite li njihove karijere? S kim se najčešće čujete iz te generacije?

Čujem se sa svima redovno, sa Šabanom, Dejom, Binom, Robijem, Ilijom Najdoskim, Belodedićem, sa svima stvarno. Sa Marovićem se družim, sa Milićem – Jovanovićem sam se video pre neki dan. Često prolazim i kroz Beč, pa se i sa Jugovićem čujem.

Robert Prosinečki je selektor reprezentacije Azerbejdžana. Kako Vam se čini njegova karijera? 

Lepo mu ide. On je sada imao ponudu Trabzona, čini mi se, ali su u Azerbejdžanu zadovoljni sa njim i želeli su da ostane. On je napravio dobru karijeru. Lepo mu je i u Turskoj išlo, pa i sada sa reprezentacijom. Dobro je igrala i Zvezda kada je on bio trener.

Za razliku od Vaših saigrača koji su postali treneri, Vi ste bili funkcioner u Zvezdi. Za vreme Dragana Stojkovića obavljali ste funkciju sportskog direktora. Za dve godine osvojene su dve duple krune, Zvezda je igrala Evropu redovno, ostvareni su zaista dobri rezultati. Šta je uzrok tome? 

Jednostavno, tada se znala hijerarhija. Predsednik je bio Piksi Stojković koji je oko sebe imao ekipu kojoj je verovao. Dao nam je odrešene ruke i mogli smo da radimo. Nije se on pitao za sve. Tada je prvo Leković bio sekretar, posle Zoki Damjanović. Dobiju oni neke materijale za igrače, ali se znalo da odlučuje o tome sportski direktor. Posle ja to pregledam sve i donesem odluku. Normalno da sam odluke donosio u dogovoru sa predsednikom kluba. Ne mogu ja da preskačem predsednika. Sa Piksijem sam mogao da pričam o kvalitetu igrača. Najvažnije je igrati Evropu. Kada igraš Evropu, skače i vrednost igračima i klub raste.

I za kraj, kažite nam kako Vam izgleda Crvena zvezda danas? Može li Zvezda, nakon jedne decenije, da ponovo igra u grupnoj fazi Lige Evrope? 

Dosta je igrača proteklih godinu, dve dovedeno. Mora da postoji neki plan po kome se radi. Ali osvojena je jedna titula, prošle godine smo bili nadomak titule. Odlučila je prošle godine ta utakmica sa Voždovcem, tako je ispalo. Teška je situacija i sada, tek nas očekuju teške utakmice. Krasnodar je dobra ekipa, dosta je tu novca uloženo, ali mislim da može s njima da se igra. Mislim da na Marakani možemo svakoga da iznenadimo.

 

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama