Autor: CZBG, Milan P.
Još jedna polusezona se bliži kraju. Kako red nalaže, vreme ja za sumiranje utisaka. Završetak jesenje polusezone crveno-beli dočekali su kao prvoplasirani tim Superlige. Dobar plasman na tabeli pratila je i dobra efikasnost u najkvalitetnijem srpskom fudbalskom takmičenju. Međutim, jesenje partije fudbalera Zvezde pratio je i neuspeh u evropskim takmičenjima, kao i znatan pad interesovanja navijača za utakmice voljenog kluba. Taj podatak, najviše od svega, treba da zabrine čelnike kluba iz Ljutice Bogdana. Do sada smo, čak i u sezonama kada je Crvena zvezda gledala u leđa Partizanu, bili svedoci ogromne podrške navijača svojim ljubimcima, slušali priče o najvernijoj i najboljoj publici u regionu. Na sve to nema nikakve reakcije rukovodstva kluba.
Pre uprave i navijača krenimo od terena. Prethodna sezona prošla je u znaku dominacije Crvene zvezde. Stekli su se uslovi da crveno-beli konačno pokušaju da se domognu evropske jeseni. Kod navijača se osećao taj opipljivi optimizam, želja da se njihov klub, nakon godina tavorenja u domaćim okvirima, izdigne i napravi korak napred. Međutim, želje su jedno, a mogućnosti i realnost nešto sasvim drugo. Loša finansijska situacija u klubu i loš imidž kluba doprineli su da Zvezda ne može na vreme da angažuje pojačanja. Sve to, naravno, nije opravdanje za odsustvo strategije i plana svih u klubu kada je nastup u Evropi u pitanju. Takođe, to ne znači da Sasuolo, iako znatno kvaliteniji, može rutinski da isprati crveno-bele iz Italije sa tri gola u mreži bez ikakve reakcije sa druge strane, bez želje, borbenosti i volje da se utakmica dobije. Zvezdina evropska odiseja počela je na Malti, protiv ekipe Valete. Već tada se dalo naslutiti kakve će probleme Zvezdin tim imati u Evropi. Iako je reč o, najblaže rečeno, egzotičnom protivniku, Crvena zvezda ni protiv takve ekipe nije mogla da ’’odradi meč’’. Šta tek reći za nastupe protiv Ludogoreca i Sasuola, klubova koji predstavljaju suvi evropski prosek i ništa više od toga. Od Evrope se Zvezda praktično oprostila u Italiji, kada je preslišana sa laganih 3-0, uz očajnu igru i sraman pristup.
U prelaznom roku se svašta dešavalo. Nastavilo se sa starom praksom nagomilavanja fudbalera na nekim pozicijama, dok su na nekim drugim mestima u timu problemi ostali nerešeni. Igrači su i letos, kao i godinama unazad, dovođeni sukcesivno, od kojih neki nisu ozbiljnije ni zaigrali za prvi tim. Od Moučea i Fibela se mnogo više očekivalo. Mouče je u Zvezdu došao kao igrač sa pedigreom, koji je zabeležio i nekoliko nastupa za reprezentaciju Argentine. Predstavljao je, barem na papiru, najveće pojačanje Crvene zvezde. Međutim, nije se snašao, vrlo brzo je izgubio status prvotimca i sada je izvestan njegov odlazak iz Beograda u zimskom prelaznom roku. Fibel je u redove srpskog šampiona pristigao iz Mordovije. Očekivalo se da on bude najjača karika Zvezdine odbrane u kvalifikacijama za LŠ/LE. Od svega toga nije bilo ništa. Nasuprot njima, Džon Ruiz i Gelor Kanga su igrači koji se mogu okarakterisati kao pojačanja. Ruiz je mlad igrač (’94. godište). Svojim zalaganjem i pristupom, te brzinom i drugim fudbalskim kvalitetima zaslužio je i iskoristio svoju priliku za dokazivanje. Kanga je ove jeseni bez ikakve dileme najbolji fudbaler Crvene zvezde. Igra crveno-belih u mnogome je zavisila od partija omalenog Gabonca. Jedina zamerka reprezentativcu Gabona jeste nekontrolisano ponašanje u pojedinim trenucima, koje je tim Miodraga Božovića skupo koštalo.
Jesenji deo takmičenja u Superligi Crvena zvezda završava na prvoj poziciji. Deluje da crveno-beli sigurno koračaju kroz domaće fudbalsko prvenstvo. Tome u prilog govori i broj postignutih golova. Crvena zvezda je daleko najefikasniji tim u domaćoj ligi. Sa druge strane, vidljivo je da to više nije ona igra iz prošle sezone, kada je Zvezda jakim presingom i neizdrživim tempom lomila odbrane protivnika. Zabeležen je i poraz protiv večitog rivala. Međutim, treba biti iskren pa priznati da je do skora i prvo mesto i dominacija čak i u ovakvoj ligi za naš klub bilo nedostižno. U tom smislu, nastupi u Superligi svakako zaslužuju dobru ocenu.
Osvrnimo se i na odziv navijača i celokupnu atmosferu u crveno-belom taboru. Nikada nije bilo ovoliko apatije oko kluba, iako su rezultati bolji nego prehodnih godina. Prisutno je razočarenje navijača koji na stadion dolaze iz ljubavi prema fudbalu i Zvezdi, ne i kod onih koji su na utakmicama isključivo zarad ličnih interesa. Nameće se pitanje – zašto je do toga došlo? Odgovor leži u neodmerenim izjavama i ponašanju čelnika kluba. Izjave o Ligi šampiona, pompezno najavljivanje planova kluba i pojačanja doprineli su tome da kod navijača porastu apetiti. Imajući to u vidu potpuno je normalno razočarenje koje se javilo kod publike. Ljudi su očekivali utakmice sa najkvalitetnijim evropskim timovima, a dobili su još jednu godinu životarenja u Superligi. Svakako da odzivu navijača nije pomoglo ni to što je, nakon evropskih neuspeha, svesno loših poteza u vođenju kluba, rukovodstvo potpuno zaćutalo.
Na kraju dođosmo i do uprave. Rukovodstvo kluba je svojim potezima potvrdilo da nema nikakvu viziju i plan o tome kako bi Crvena zvezda trebala da izgleda na terenu i van njega. Nije problem izgubiti od boljeg. To je normalno, kao što je normalno i da se pogreši. To se dešava i mnogo ozbiljnijim i jačim klubovima od Zvezde, ali oni imaju atmosferu, viziju i dugoročni plan razvoja kluba. To je ono što Crvena zveda nema godinama i bez čega je iluzorno pričati o nekom napretku. Zamerka upravi, ali i šefu stručnog štaba, je i odnos prema medijima. Neodmerene i bahate izjave sigurno neće ništa dobro doneti Zvezdi. Takođe, jedan od većih propusta jeste i odnos prema najboljem napadaču Crvene zvezde – Hugu Vijeiri. Sve to govori u prilog tome da se u klubu i dalje radi stihijski. Od ćutanja, sakrivanja i manipulacije nema ništa. Tako se sigurno navijači neće vratiti na tribine, niti će Crvena zvezda od toga imati bilo kakve koristi.
Navijači su tu kada klub stremi ostvarenju nekog cilja, koji predstavlja korak napred. Kada smo čekali titulu 5 godina ili dve nebitno, to je bilo dovoljno i u tom trenutku najveći cilj. Kada se klub posle neuspeha vraća korak unazad, podrška se osipa, jer Zvezdini navijači uvek hoće više. Tako je bilo od vajkada, tako je sada i tako će biti. Takođe, kada bi neki novi vetrovi dunuli u jedra kluba, koji bi odmah doneli nešto novo, nešto što bi pokazalo da može podići klub, sa dolaskom novih(starih) ljudi, koji bi uneli novu ideju i energiju, ali i vratili stare manire velike Zvezde, publika se vraćala. Kada se Robi vratio, publika je došla zbog njega, jer su ljudi u njemu prepoznali sve prethodno navedeno. Nismo uvek igrali dobro, ni pobeđivali, ali je dovoljno bilo videti želju i trud da se stvari promene i napravi nešto bolje i zdravije. Kada je prošle sezone opet trebalo uzeti titulu, za koju je rečeno da je prvi cilj kluba u sezoni, kada je došao Grof i pokazao jasnu nameru da stvori novi sistem novi tim, i još kada je u tome uspeo i kada je taj tim pružao izvanredne partije lepe za oko i mleo protivnike, publika je bila tu. Posle takve sezone i aspsolutne dominacije u domaćem šampionatu potpuno je normalno da su navijači očekivali da se napravi iskorak u vidu napada na Evropu. Međutim pošto se to nije desilo, a naročito zbog načina na koji se desilo i sramnog nasputa protiv Sasuola, pored silnih inostranih pojačanja, koja su dovedena da bi se pomenuti iskorak desioi i opisivana kao top pojačanja, koja će doneti taj iskorak, a bila poptuno suprotno od toga, publika se s pravom povukla. Neko to može nazvati razmaženošću i reći da se radi o salonskim navijačima, koji nedovoljno vole svoj klub. A možda je u pitanju samo utučenost i patnja, koju trenutno nikakvo prvo mesto u super ligi ne može da potisne. Jednostavno desio se korak unazad.