Интервјуи

Intervju sa Jovanom ”Kuletom” Aćimovićem (1)

Autor: CZBG, Milan P. 

Kroz Crvenu zvezdu je, tokom njene istorije, prodefilovalo mnogo velikih igrača i vrhunskih asova. Jedan od njih je, svakako, i Kule Aćimović. U prvom delu intervjua za naš sajt govorio je o svojim fudbalskim počecima, dolasku u Crvenu zvezdu, trenucima i utakmicama u crveno-belom dresu koje će mu zauvek ostati u sećanju, ali i duelima sa večitim rivalom.

CZBG: Ako bi ste mogli da opišete svoje fudbalske početke. Kako ste počeli da igrate fudbal?

J. Aćimović: Moji fudbalski počeci vezani su za kraj u kome sam odrastao. To je Palilula, stadion Tašmajdana i stadion OFK Beograda, tada je to bio BSK. Davno je to bilo. Lopta bila jedina zabava dece u to vreme posle škole. Fudbal se igrao u dvorištu Pete beogradske i Starina Novak škole, kao i na prostorima gde se danas nalazi hala Pionir. Tamo je ranije postojao šljakasti fudbalski teren, na kome je svoje utakmice igrao beograski Poštar. Pošto nikakve druge zabave nije bilo, deca su svo svoje slobodno vreme provodila igrajući se sa loptom. Jednoga dana igrajući se, video sam da tuda prolazi i zastajkuje jedan gospodin u crnom odelu. Zastane, sa vremena na vreme, i gleda nas kako igramo. Jednom nas je okupio i pitao hoće li neko od nas da igra fudbal. Mi smo, naravno, sa oduševljenjem prihvatili takvu ponudu. Tako smo mi počeli da treniramo u OFK Beogradu. Kasnije sam saznao da je to čuveni fudbaler, kasnije trener, koji je počeo tada da radi u OFK Beogradu. To je bio Ðokica Vujadinović, clan one čuvene generacije iz Montevidea. U OFK Beogradu su me registrovali, tu sam zatekao i velike asove tog kluba i vremenom polako počinjem da navijam za OFK Beograd. Naravno, Zvezda je i dalje u kući bila prva, ali se tu OFK Beograd polako približavao. Moji roditelji nisu hteli da se mešaju u moju fudbalsku karijeru na samom početku. Jedini uslov da bi se bavio fudbalom bio je da sve bude kako treba u školi.

CZBG: Kako je izgledao vaš dolazak u Crvenu zvezdu?

J. Aćimović: Da bi došao u Crvenu zvezdu, bila mi je potrebna neka utakmica gde bi mogao da odmerim svoje umeće sa fudbalerima Zvezde u svom uzrastu. Za tadašnju generaciju petlića Zvezde se već uveliko čulo. Najbolji igrač te generacije bio je Trifke Mihajlović, koji je i kasnije bio čudo od igraca. Po stilu igre nešto najpribližnije Maradoni i Mesiju. Bio je zaista veliki majstor. Mi smo se susreli sa Zvezdom u okviru lige za petliće, na pomoćnom terenu Karaburme. Rezultat je bio 2-2, mislim da sam tada dao oba gola. Od tada je polako počeo pritisak na porodicu da ja pređem u Zvezdu. Možemo to nazvati nekom vrstom vrbovanja. Radili su to ljudi iz Zvezde. To se sada naziva skautingom. Taj posao je duži niz godina radio Miša Miloševic, kasnije predsednik omladinske komisije sa svojim saradnicima. Oni su vodili u tome glavnu reč. Pretpostavljam, naravno, da je Miljanova želja bila da ja dođem u Zvezdu. Čika Miša je bio službenik policije, a u to vreme se dosta poklanjala pažnja tome kada nekoga traži policija. Dolazio bi službenim kolima ispred naše kuće i tražio mene, pa su me moji roditelji pustili da pređem u Zvezdu. Miša je otišao i u preduzece moga oca. Oca je to iznenadilo, mislio je da sam zapao u neke probleme. Međutim, kada je cuo o čemu se radi dao je svoj pristanak. Jedan dan me je odveo na Zvezdin pomoćni teren. Tada su petlići Zvezde igrali protiv prvaka turnira beogradskih škola. Ja sam odmah dobio dres i zaigrao, što iskreno nisam očekivao. Od tada od Zvezde više nije bilo odstupanja. Naravno da se meni time ostvario san da obučem Zvezdin dres i igram u svom klubu.

CZBG: Koliku su tada ulogu imale škole u razvoju mladih fudbalera i njihovim prelascima u klubove? Da li je bilo neke konkurencije između klubova po tom pitanju?

J. Aćimović: Meni se nije desilo da me je tada neki drugi klub tražio. Škola tada jeste rasadnik talenata za sport. Tada su postojali testovi i takmičenja u svim disciplinama. Od atletskih i gimnastičkih disciplina do igara loptom. Ja sam se bavio kroz školu podjednako i rukometom i gimnastikom i fudbalom. Čak mi fudbal u školi nije bio prioritet, jer sam se njime mnogo bavio u slobodno vreme. Tada je bilo najvažnije dokazati se da si najbolji u razredu. To bi odmah primetio profesor, koji je odmah radio selekciju i svrstavao učenike u različite sekcije u zavisnosti od talenta i sklonosti. Ja sam imao sjajnog nastavnika fizičkog, Danku Binić. Ona je bila reprezentativka Jugoslavije u gimnastici i to je i preferirala na časovima. Ja sam u gimnastici bio dobar, došao sam čak do neke školske reprezentacije. Trenirao sam u čuvenom DTV Partizanu. Međutim, ja sam se kasnije ipak opredelio za fudbal. Ceo taj sistem u školama bio je jako lep i koristan za decu. Posle se to izgubilo, ljudi su postali demotivisani za to. Da bi se danas deca bavila sportom roditelji moraju to da plate. Talentovanoj deci iz siromašnih porodica je sport jako nepristupačan.

CZBG: Koja je vaša prva utakmica u Zvezdi. Po čemu pamtite svoj debitantski nastup u crveno-belom dresu?

J. Aćimović: Ja sam debitovao u sjajnoj generaciji fudbalera Zvezde, sa Šekijem i Borom na celu. Oni su tada vec završavali svoj fudbalski vek. Tu se otvorio prostor za smenu generaciju, što se i desilo ’65 godine. Prvu utakmicu sam odigrao protiv beogradskog Radničkog, koji je posle napustio prvu ligu. Sećam se je bilo jako mnogo publike. Kasnije se formirala druga generacija, sa Džajom na celu. Rajko Mitić je bio trener do ’66 godine, kasnije je došao Miljan iz Engleske. On je tamo mnogo naučio. Ovde je u potpunosti prekopirao engleski nacin igre, sa povučenim desnim krilom. Igrali smo u sistemu 4-4-2, koji je u svojoj punoj snazi bio dosta dugo primenjivan.

CZBG: Da li se isti sistem primenjivao na svim nivoima u klubu?

J. Aćimović: Miljan je kontrolisao rad mladih i jako je bio posvecen tome. Znao je da uklopi mlade igrače u prvi tim upravo zbog prepoznatljivog sistema koji je tada u klubu postojao. Na primer, Pižona je šest meseci pripremao za debitantski nastup. Pustio ga je da igra protiv Reala i Pižon je dao gol. To je zaista bila jedna od utakmica koje se pamte. Tada je u Zvezdi posvećivana velika pažnja mladima. Sada ne postoje uslovi za tako nešto. Vreme i kontinuitet su kljucni za to. Mene je tada jedan trener vodio u Zvezdi prakticno od 10. do 27. godine. Jedan trener i jedna filozofija fudbala! Posle mene je došao Pižon koji je bio izdanak iste te filozofije fudbalske igre, koja se nije napuštala. Zato nije ni cudo što je za to vreme nama prodefilovalo u klubu 30-40 igraca, od čega su skoro polovina postali reprezentativci. To tada nije imala ni Partizanova škola, pa čak ni čuvena Ajaksova škola. Sada ima jako puno otežavajucih okolnosti da bi jedan mlad i talentovan covek dobio šansu u klubu. Ipak, verujem da će se to promeniti. Mnogo se sada sve to gleda kroz prizmu novca, ali se neke stvari i bez novca mogu uraditi.

CZBG: Koje su vaše najdraže utakmice u Zvezdi?

J. Aćimović: Znate kako, ja bih to podelio u nekoliko perioda. Prvi cilj, i to sam želeo punim srcem i bicem, mi je bio da jednog dana zaigram na ”Marakani”. Ništa drugo nije bilo ni približno toj mojoj želji. Kada mi se to osvarilo, ja sam želeo da se ustalim u prvom timu Zvezde. Znao sam da sa 18 godina nemam neke šanse za to i da moram da se borim koliko god mogu. Za to sam uložio veliki rad i trud. Uvek sam se trudio da budem najbolji, da stalno napredujem. Posle toga je cilj bio, naravno, da zaigram za reprezentaciju, pa onda da se igram na svetskom i evropskom prvenstvu. Ispunjenje tih ciljeva su zapravo moji najdraži trenuci u Zvezdi. Medu najpoznatijim utakmicama je svakako polufinale KEŠ-a protiv Panatekaikosa u Atini. Cela priča oko tog meča je u stvari rezultat aljkavosti i nesposobnosti da se jedna utakmica odradi kao i sva ostala naša evropska gostovanja. Zašto je to bilo tako ja stvarno ne znam, ali je tu svakako bio prisutan nedostatak elementarne sportske logike. Pre i posle tog meča nikada se ništa slično nije dogodilo. Nije se moglo desiti da ekipa bude na ručku sa neadekvatnim jelom i posluženjem. Zbog toga mislim da je tu postojala mogućnost zloupotrebe. Tada se pojavio izvesni gospodin Vlada Marković, koji nikada u fudbalu nije bio. Niko nije ulazio u našu svlačionicu pre i posle utakmice, izuzev predsednika Bugarčića i direktora Ćosića. Ne razumem kako je tada u Atini nama mogao da drži sastanak gospodin Marković, koji se nikada posle nije pojavio u svetu fudbala. To je bilo zaista nedopustivo, jer je svlačionica institucija. Ne može tu da ulazi kako ko hoće. Utakmica u Jeni je mnogo uticala na naš duel sa Panatenaikosom. Imala je uticaj na odnose i raspoloženje u timu. Ja stvarno nisam video da li je Džaja napravio taj prekršaj, ali znam da se to njemu gotovo nikada u karijeri nije dešavalo. On nikada nije bio sklon tome. Mi smo tada imali veliku šansu, jer pored Ajaksa, nije bilo ekipe koja je mogla ozbiljnije da nam zapreti. Benfika sa Euzebijom na čelu je već bila zalasku, ostao je samo Krojfov Ajaks.

zzzzzzzzzzzz10055_380615402075371_1047729663_n

CZBG: Kako su tada izgledali dueli sa Partizanom?

J. Aćimović: Mi smo tada napravili tu razliku pobeda u derbijima. Pamtim samo jedan poraz od Partizana. U poslednjim sekundama utakmice Radomir Antić je šutirao sa otprilike 40 metara, lopta je nezgodno odskočila i Dujković nije uspeo da je uhvati. Na odbitak je natrčao Bjeković, dao gol i to je bio kraj. Partizan je, nakon finala KEŠ-a, imao smenu generacija. Njima nije bilo lako da naprave novi tim. Mi smo, sa druge strane, imali jednu talentovanu i dobru generaciju. Tu je bio i Miljan, koji je imao viziju kako mi treba da igramo. Ljudi u klubu su stali iza toga i mi smo vrlo brzo stvorili jak tim. Zato se i dešavalo da mi dobijemo u nizu po 10-15 utakmica protiv njih. Naravno, nismo uvek bili bolji, ali smo dobijali utakmice i na samopouzdanje i na taj način pravili razliku. Nama je tada derbi bio jako važan. Nekada čak važniji i od evropskih utakmica.

Скочи на траку са алаткама