Blog

Nikola Rebić, mi znamo zašto!

Autor: CZBG, Stefan S.

Valjda je svima jasno da uzimamo Evroligu. U finalu dobijamo Real i svetimo se za ono gaženje od pre neko kolo. Jović makazama umesto mrežice skida bradu Serđu Rodrigezu. Rejes hramlje jer ga je umlatio Cirbes. Rudija Fernandeza više niko ne mrzi. Ko misli drugačije taj i nije Cigan. Ne možeš da budeš Cigan ako se ne ložiš do besmisla. I prestani da čitaš ovo.

Ostali otvorite hladno pivo i namestite se udobno. Ovo je jedna od onih priča koju matorci na slavi počinju sa: „Znaš li ti da sam ja ’68. bos šutirao krpenjaču na LSK- ovom stadionu? Krpenjaču! Nije bilo lopte. Ni patika. Šutneš i rasečeš se, pljuneš, utrljaš prašinu i nastaviš“.

Sve je počelo kad je keva 1998. odlučila da ne želi da joj sin prvenac ima krive noge i počinje rečenice sa ovaj, a završava tako što ispoštuje dogovor iz svlačionice. Tako sam ja počeo da treniram košarku. Mada je fudbal nekako uvek ostao moja prva ljubav. Ona riba koju nikad ne možeš da imaš.

Trajalo je to bogami dobrih deset godina. U jednom trenutku sam se baš ozbiljno naložio da će od mene da bude košarkaš. Trenirao sam tri puta dnevno. I pio nijednom nedeljno. Kasnije je taj odnos promenjen i kvota da ću postati Filip Janković mog ćaleta je drastično opala. Ja više nisam hteo da igram na sebe i odustao sam. Položio sam prijemni i upisao faks.

Sada gledam košarku, igram fudbal i napišem ovde nešto kad me baš dirne. Ili kad baš navale na mene da napišem nešto. Eto me večeras, tu sam i kad sam već dohvatio tastaturu i počeo priču o tome kako sam okačio patike o klin, red je da me saslušate. Nije to bila neka sjajna karijera, ali je mojih 12 poena Partizanu i pobeda od jedan razlike nešto što ja rado pričam na slavama kada me posle par piva nije sramota da ljudi svake godine slušaju isto. Izdvojio bih još tu i poraz od KK Ljubovija i Branka Lazića gde nas je ocrnio sudija Mikula za kog sam čuo da je u Kanadi. (Nećemo da se lažemo, zaslužio je da ide za Kanadu jer smo prethodnu tekmu pukli 60 razlike, a onda se držali do samog kraja dok pička ćelava – naravno, imao je kosu – nije počela da svira za njih) Dodao bih još i to da je Musli zakucao preko mene – ovo ću pričati na slavama ako nastavi da igra dobro u Španiji i da ubode NBA. I to bi bilo to. Naravno, ne smemo zaboraviti mojih 32 poena na pripremnoj utakmici protiv KK Zvornik. Posle je došao prvi tim, količina alkohola je poraspa, kao i broj devojaka, a ja sam počeo da grejem klupu i da mašem peškirom. I tu se setim Nikole Rebića. Ne samo sad. Stalno. I Rebrona. I Rebe i Bebe.

Znate li vi uopšte kako je to sedeti na klupi?

Krenimo redom. Prvo udobnost. Za početak, mnogo je udobnije u zagrejanom Pioniru ili u Areni nego u Lajkovcu gde ti iz nosa vise ledenice, a nad glavom lik koji je baš prisan sa sudijinom mamom dok ti prsti statiraju u Igmanskom maršu. Naša klupa mi je uvek nekako bila mnogo udobnija. Ali je bilo neprijatnije. Nisi mogao da kažeš da si ulazio – svi su videli, jebiga, ni da kažeš da si na zagrevanju sve ubacio. Uvek bih pre birao gostovanje za sedenje. Nekako je mnogo više turistički.

I to je to. Ovde prestaje sva zajebancija. Deseti put već nije zanimljivo da se sprdamo ko lepše prekršta noge dok sedi i ko je bolja Šeron Stoun. Odavno je prestalo da bude zanimljivo da izlazimo u grad i da nam povod za nazdravljanje bude to što smo pogodili na zagrevanju.

U jednom trenutku te slomi. Bukvalno. Tada kreće čamotinja i preispitivanje. Pitaš se da li si ti kriv što se nisi dovoljno trudio. Pitaš se da li je sve to zavera. Ili jednostavno nisi dovoljno dobar. Zajebano je to, kad ostaviš čoveka samog sa sobom. Možda je kod mene to samo previše dugo trajalo. Kao ono kad se navikneš na ribu pa se razvlačite dve godine više nego što je trebalo.

11156339_906583762736868_2444702088630867160_n - Copy

Neki iz takvih veza nastave dalje, neki se nikad ne oporave i naručuju pesme sa njenim imenom. Rebića nećete videti uplakanog za kafanskim stolom. Gotovo je sa tim, svi mi koji na tajm autu nismo morali da ustanemo znamo da je to to! – njegovih pet minuta. Ne protiv MZT-a, ne protiv onih Bugara koji nisu bili bitni ni svojoj rođenoj upravi prošle sezone, nego protiv tima sa kojim se borimo za TOP16 Evrolige.

Izvinite i 19 asistencija Stefana Jovića i poeni Marka Simonovića iz driblinga i tajm – autu Kvinsija Milera. Sa tri trojke večerašnju utakmicu prelomio je dečko sa telom šesnaestogodišnjaka, licem đaka prvaka i strpljenjem srpskog penzionera u redu za penziju, Nikola Rebić – heroj svih nas koji smo širom hala u Srbiji grejali klupu i mahali peškirom.

Nikola Rebic - Crvena Zvezda Telekom Belgrade - EB15

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama