Blog

Najjači utisak sa utakmice Zvezda – Fener, a niko ga nije primetio

Izvor: Kiš N. (društvene mreže)

Košarkaši Crvene zvezde poraženi su od Fenerbahčea (74:60) i posle četiri kola Evrolige, jasno je da će sa samo jednom pobedom i tri poraza teško do TOP 16 faze, koja bi sportski gledano trebalo da predstavlja cilj ekipe trenera Radonjića.

Poraz od prošlogodišnjeg učesnika F4 nije iznenađenje, kao što to nije ni igra koju u ovom trenutku, a čini se i još neko vreme će pruža Crvena zvezda.  Jer za razliku od prošle godine kada je trener Radonjić potpuno pogodio sa dovođenjem Vilijamsa i Cirbesa te ostankom Dženkinsa, sada, em ne možete na brzinu da nabrojite sve strance koji nose crveno-beli dres, em je njihov učinak na terenu malo je reći skroman. I nema mesta priči o forsiranju srpskih igrača, kada Rebić igra poslednju četvrtinu, Simanić tek nešto manje od tri minuta protiv Fenera i sve to u momentu kada se rezultat prelomio. Ne poredeći budžete, pogledajte kako i kada Fener gura dva mlada turska igrača u gotovo svakoj utakmici – igraju kada se odlučuje.

Zvezda igra loše i to je sada već konstanta. Čak sam tokom meča u Areni pomislio kako bi ovom timu, idealno bilo da može da pravi rukometne izmene, pa da Mekel igra pleja u napadu, a Jović u odbrani. Jer, samo tako  bi trener Radonjić dobio kvalitetnog pleja. Ostatak tima, u ovom trenutku i sastavu suvišno je komentarisati. Kao što je nepoptrebno pričati o tome, kako će povratak povređenog Dangubića a posebno Vilijamsa doneti boljitak. Radi se o dobrim igračima, ali kako kaže bivši nam selektor Ivković svaki povratak igrača iz povrede u prvih nekoliko nedelja nije korak napred, nego tri unazad! Vilijams će, ma koliko mu bilo teško povezati napadački potencijal Zvezde, a kada će to biti teško je reći. Jer, u nekom momentu sezone u tim će se vratiti i kapiten Mitrović.

U sivilu onoga što smo u petak veče gledali u Areni desilo se i nešto dobro i lepo, ali kao i uvek to je malo ko primetio. Atmosfera nije bila na nivou (možda i zato što je Arena bila za trećinu prazna), a moj najveći strah da će Bogdanović i Obradović zbog veze sa Partizanom biti vređani, nije se ostvario. Željko je izašao tek koji tren pre predstavljana timova, potpuno neprimetno, Bogdan se držao dostojanstveno.

A na kraju utakmice se desilo ono što me je ponukalo da napišem sve što ste do sada pročitali. Nikola Kalinić i Bogdan Bogdanović, dva drugara, reprezentativca Srbije, izašla su zajedno sa terena, a dvorana im je aplaudirala. Prvi put u poslednjih nekoliko decenija iskazali smo poštovanje prema momcima, zbog kojih svakog leta pomeramo odmore, sedimo uz TV, svađamo se sa komšijama! Dakle, umemo, samo još da nam to pređe u naviku i zameni vređanje, koje nijedan igrač ma za koga da je u Srbiji igrao ne zaslužuje. Jer, svi su oni doprineli da nam se deca bave košarkom i nastave trofejni put koji je započeo i nedavno preminuli Ranko Žeravica, čovek koji sinoć prvi put nije bio u Areni.

Zahvaljujemo se autoru teksta koji nam je ustupio ovaj tekst.

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama