Košarka Košarka/Vesti

Gal Mekel: Pionir je “Hall of Fame” košarke

Izvor: http://www.vice.com

Nekako je postala praksa da u poslednje vreme srpska košarka ozbiljno kuburi sa plejmejkerima. I dok nacionalni tim sada već polako može da počne da razmišlja o životu posle Teodosića, naši klubovi uglavnom nemaju te probleme –liberalizacija tržišta učinila je svoje, pa tako, recimo, Crvena Zvezda već godinama rabi isključivo strance na poziciji pleja. Nakon dve godine sa DeMarkusom Nelsonom, i jedne sa Markusom Vilijamsom, crveno-beli su se ovaj put u lovu na “jedinice” odlučili za igrača sa ove strane okeana. I to za ni manje ni više nego – Izraelca.

Organizacija igre u sezoni 2015-2015 biće, dakle, glavno zaduženje Gala Mekela, dvadesetsedmogodišnjeg momka rodom iz Ramat HaŠarona, gradića na periferiji Tel Aviva. Gal, koji stize iz ruskog Nižnji Novgoroda, igrač je sa ozbiljnim CV-jem – na stranu što je startni plej Izraela, u karijeri je osvojio dve izraelske titule, dva puta bio MVP matičnog takmičenja, i stigao da zaigra i u NCAA i u NBA konkurenciji.

Posle prvih pet mečeva u ABA Ligi, Mekel je brzo svima stavio do znanja da će biti pozdana zamena za popularnog Vilijamsa, koji je prošle sezone stekao status kultnog heroja na Zvezdinom severu.

Sa 7.4 asistencije u proseku, on je već na čelu lige u toj kategoriji, a i kao košgeter se solidno snalazi sa prosečno 10.8 poena. Pravi testovi ipak tek stižu – u četvrtak 15. oktobra počinje Evroliga, i Zvezda će u prvom kolu u Areni ugostiti Strazbur. Posle toga, čekaju još i Real, Himki, Fenerbahče i i Bajern…prava grupa smrti, što bi rekli.

Bio je to jako dobar povod da svratimo do Pionira, pogledamo trening i porazgovaramo sa ovim igračem o košarci, Beogradu, Talu Brodiju i još po nečemu.

Dame i gospodo, Gal Mekel.

***

VICE Srbija : Gale, ti imaš petoro braće i dve sestre. Ima li još neki sportista u tvojoj porodici?

Ne, ja sam prvi koji je tu malo ozbiljnije zagrizao. Moja porodica je doduše prili čno sportski orjentisana, jedan od moje braće igrao tenis, jedan drugi fudbal, a otac me je upoznao sa košarkom još dok sam bio dete.

Ti si dete devedesetih. Kako je bilo odrastati u Izraelu kao ljubitelj košarke u to vreme?

Košarka u Izraelu je veliki sport. Bila je velika tada, kao i sada…to je sport sa velikom tradicijom, tu je naša reprezentacija, ali pre svega Makabi Tel Aviv, klub sa bogatom istorijom. Košarka je, uz fudbal, sigurno najveći sport kući.

Spominješ Makabi. Mi smo ovde svesni tog imena, ali kakva je njihova reputacija u samom Izraelu? Oni su kao Zvezda i Partizan zajedno, deluje mi. Ima li neko ko zapravo i navija protiv njih?

Dobro pitanje. Svaki klub koji je toliko uspešan očigledno ima ljubitelje, ali i ljude koji su protiv njih. Ja ih lično jako poštujem, bio sam njihov junior, poznajem ih dobro. Makabi ima navijače širom zemlje, baš kao i beogradski klubovi – ali, postoji tu i određena količina ljudi koja ih baš i ne miriše.

Makabi je u šezdeset i jednoj sezoni kompetitivne košarke u Izraelu pedeset i jedan put bio šampion. U poslednjih trideset godina, dvadeset i pet titula su osvojili oni. Ti si osvojio dve izraelske titule i dva zvanja MVP-ja lige – i nijednom sa Makabijem. Prilična anomalija, moraš priznati.

Jako sam ponosan na to. Svestan sam da sam ja kao profesionalni košarkaš uzor mlađima, i moj primer dovoljno govori da se u izraelskoj košarci može uspeti i ako nisi član Makabija. Naporan rad i vera u sebe su ključ svakog uspeha.

Meir Tapiro, nekadašnji reprezentativni plejmejker koji je igrao svugde po Izraelu osim u Makabiju, je ovde možda dobro poređenje.

Meir je bio jedan od mojih uzora. Nažalost, nije osvojio nijednu titulu, ali je ostvario jednu jako lepu karijeru. Dugo godina je bio reprezentativac. On je zapravo još uvek aktivan! Ima četrdeset godina, i trenutno igra u Kirjat Gatu u prvoj ligi.

Sa osamnaest godina si otišao u NCAA sistem, gde si bio član Vičita Stejt koledža. Kakva su tvoja iskustva iz američke univerzitetske košarke?

Mislim da je to bio pravi potez za mene u to vreme. Izraelska košarka uopšte nije laka kad si mlad…u ovim vašim balkanskim ligama mladi igrači lako mogu da dobiju prostor da se razviju, da dobiju solidnu minutažu i ostvare neki učinak. To u Izraelu baš i nije tako, tamo je to bilo dosta teže, tako da sam odlučio da potražim šansu u Americi. Fizički sam se izuzetno unapredio tamo, kao i odbrambeno.

Ipak, u koledž košarci postoji neka granica preko koje nisam hteo da prelazim. Kada dođete tamo sa osamnaest godina, vi igrate protiv momaka koji su dve-tri godine stariji. A onda, par godina kasnije, vi imate dvadeset i jednu – i igrate protiv osamnaestogodišnjaka. To više onda i nije idealan scenario za progres. Posle dve godine, Makabi me je pozvao i ponudio odličan ugovor. Ja sam procenio da na draftu baš i neću imati neku jaku poziciju, i da mogu bolje da napredujem kući, tako da sam napustio Vičitu i postao profesionalac.

Imaš relativno čudnu mehaniku šuta za jednog beka. Jesu li ti treneri prigovarali zbog toga?

Hm…iskreno, i ne razmišljam o tome, meni to barem tako ne deluje. Godinama sam dosta unapredio šut, i još uvek naporno treniram na tom segmentu igre. Svestan sam da mi je to neophodno kako bih došao na sledeći stepenik.

Nisi bio zadovoljan minutažom u Makabiju, pa si otišao u Galil Gilbou, gde si 2008. osvojio titulu šampiona i zatim i prvi MVP trofej. Taj klub je relativno nepoznat srpskim ljubiteljima košarke, šta nam možeš reći o njemu?

Galil ima reputaciju „koledža” izraelske košarke, i istorijski mnogo velikih izraelskih igrača je tamo išlo na kaljenje. Oded Kataš, Lior Elijahu, Doron Šefer, Nadav Henefeld, Omri Kaspi – svi su oni igrali u Galilu pre nego što je svet čuo za njih. Proveo sam ukupno tri godine tamo, i to je klub gde sam ubedljivo najviše napredovao kao igrač.

Posle si ponovo otišao u inostranstvo, u Beneton. Tamo si imao priliku i da radiš sa sadašnjim selektorom Srbije Aleksandrom Đorđevićem.

Teška sezona za mene. Dosta sam odsustvovao zbog povrede stopala, bio sam i dosta mlad tada, pa sam to teže podnosio. Ali, sve to me je učinilo jačim. Stekao sam puno novih prijatelja u svetu košarke, i generalno mislim da je to ipak bilo jedno pozitivno iskustvo.

Aleksandar Đorđević, koga pamtim kao vanserijskog igrača, je bio jako zahtevan trener. Iako je on tada možda bio i malo stegnut u radu, mislim da sam mnogo naučio od njega. Sada mi deluje opuštenije, samouverenije, ali i tada je imao neke ideje i vizije koje je vredelo saslušati.

Možda si smatrao da nećeš dobro proći na draftu, ali si 2013. ipak završio u NBA. Kako je došlo do tog transfera?

Posle epizode u Trevizu imao sam kontakte sa Jutom Džez, ali nismo uspeli da se dogovorimo zbog administracije – nisam uspeo da sredim radnu vizu pre nego što je počeo trening kamp. Svestan da će me NBA timovi i dalje gledati, odlučio sam da se vratim u Izrael i odigram godinu dana u Haifi, što se ispostavilo kao potpuni pogodak, jer sam osvojio još jednu titulu i još jedan MVP trofej. Na kraju te sezone nije zafalilo NBA poziva – Dalas je bio najkonkretniji, tako da sam potpisao za njih.

Tu se baš i nisi usrećio.

Ne…nisam uopšte imao sreće. Posle svega dva meseca igre povredio sam meniskus – odsustvovao sam šest nedelja, zatim pokušao da se vratim igrajući za Dalasov NBDL tim, Texas Legends, ali koleno nije htelo ni da čuje. Morao sam duže da pauziram, tako da sam do kraja sezone jedva igrao. Šteta, jer nisam loše počeo, imao sam i šansu i minute, ali eto – takav je život.

To nije bio kraj maleru, doduše.

Nije. Taman sam se oporavio, zaigrao u pripremnim utakmicama – a onda, Dallas je ponovo doveo JJ Bareu, i ceh za previše plejmejkera na rosteru sam platio ja. Mark Kjuban me je pozvao na razgovor i bio vrlo iskren…rekao je, vidim, možemo da dovedemo Bareu da nam igra za milion umesto za pet miliona, a on je ovde osvojio titulu, navijači ga vole, i tako. Prijateljski smo se rastali.

Mark Kjuban tako nekako burazerski deluje i u javnim nastupima.

Divan čovek. Vrlo lako se dogovoriš sa njime, vrlo je otvoren u konverzaciji, što sam na kraju krajeva i sam osetio.

Nisi se odmah vratio u Evropu.

Nisam, ali me baš, baš, BAŠ nije htelo te godine. U svakom slučaju, čim sam raskinuo ugovor u Dalasu potpisao sam sa Indijana Pejsersima, koji su bili u jako lošoj situaciji sa bekovima. U NBA, kad imate previše povreda, liga vam da mogućnost da dovedete jednog dodatnog igrača u roku od nedelju dana. Bukvalno poslednji dan tog roka oni mene zovu, ja letim u Boston, upoznajem ekipu u hotelu, i trener mi kaže – vidi, sutra igraš minimum 20 minuta jer mi bukvalno nemamo pleja.

I ja sav srećan sedim u tom hotelu, a onda me zove moj agent i kaže, „vidi…”. Kad ste stranac u NBA, papirima treba 48 sati da se procesuiraju. A kao što sam već rekao, ovo je bio poslednji dan za angažovanje igrača. Pakao…prevrnuli smo pola zemlje, potegli sve veze što smo imali, ali džaba – zakon je zakon, i tako sam se iz Bostona uputio na Floridu, kod mog privatnog trenera, gde sam nastavio da radim individualno i čekam nečiji poziv.

Poziv je stigao posle par meseci – trebao sam Nju Orleans Pelikansima. Erik Gordon je povredio rame i završio sezonu, i ja sam tako opet zbrda-zdola potpisao i bio gurnut u vatru. Akcije tima sam učio sa iPada na putu do Los Anđelesa gde su se tad zatekli, ponovo upoznao ekipu u hotelu…ma, čoveče, u četvrtak me zovu da dođem a u petak veče ulazim na parket i pljas, igram protiv Krisa Pola. Odigrao sam četiri utakmice u pet dana, i šta znam, mislim da nisam bio loš. Svi su bili zadovoljni, ja prvi. A onda…Erik Gordon je rešio da ne operiše rame, stisne zube i igra dalje. I naravno, opet sam prekobrojan bio – ja.

Šta da radim, nisam mogao dalje da čekam. Dok sam pokušavao da nađem NBA angažman, zvali su me Armani, Makabi, Uniks, ali ja sam baš hteo da ostanem. Na kraju, pred kraj deadlinea za registraciju igrača za top 16 Evrolige, potpisao sam za Nižnji Novgorod do kraja sezone.

Uzevši u obzir da si baš rešen da se vratiš u NBA, možda je i malo čudno što si posle Novgoroda završio ovde – u Beogradu.

Istina, prvo sam letos čekao NBA angažmane. Nadao sam se garantovanom ugovoru, to se nije desilo, i tako sam završio sa dve opcije. Prva, da odem u nečiji trening kamp i pokušam da se izborim za NBA ugovor, i druga, da potpišem odmah za neki evropski tim – a bio sam na radaru mnogih, Makabi me je opet zvao, i bili smo jako blizu dogovora. Nisam hteo da se bavim letnjim ligama, jer nisam hteo da zbog toga rizikujem neki konkretan angažman u Evropi.

Dilemu je razrešila sama Zvezda kada me je zvala. Odmah sam osetio da je to klub za mene, znate kako to ponekad ide, razgovarate sa ljudima i kažete, „hej, to je to”. Pogledao sam par Zvezdinih utakmica od prošle sezone, raspitao se i uverio da se ovde kvalitetno radi, i da su navijači naravno fantastični. Takođe, Beograd je sjajan grad – bio sam ovde više puta pre, i znao sam gde dolazim. Tako da, kada su me pozvali iz kluba i rekli da ozbiljno računaju na mene, nisam se mnogo premišljao.

Ti si, kao Izraelac, sigurno uzbuđen što igraš ovde. Ovo je jedno jako posebno mesto za ljubitelje izraelske košarke.

Misliš na Pionir?

Da, baš na Pionir.

Kako to?

Pa, Makabi je svoju prvu evropsku titulu osvojio baš ovde.

Stvarno? Čekaj, 1977. protiv Varezea…to je bilo ovde?

Da, Tal Brodi je podigao trofej Evrolige tamo gde si malopre trenirao.

Ha! Nisam znao. Mislio sam da je to bilo negde drugde.

Možda si pomešao sa čuvenom utakmicom protiv CSKA koju je Maccabi kao domaćin igrao u Belgiji.

Moguće…ali, wow, zaista…kakva lekcija iz istorije čoveče! Mada, vidi, Pionir nije poseban samo za Izraelce. Pionir je… Hall of Fame basketball place. U Srbiji, košarka je religija, a Srbija je uopšte svojevrsno carstvo sporta, i ja sam izuzetno srećan što sam ovde. Pogotovo jer stižem iz Rusije, gde košarka baš i nije visoko na listi prioriteta. Doći u ovaj tim, gde te svi podržavaju, gde navijači sa toliko strasti prate sport i sudbinu ekipe, to je za nekog poput mene prava stvar. A pogotovo ako dolaziš iz Izraela, jer kod nas kući je situacija identična što se toga tiče.

Čime se Gal Mekel bavi kad ne igra košarku? Čitao sam da si povremeno i maneken.

Hah, poslednje dve godine sam bio zaštitno lice jednog izraelskog lanca prodavnica odeće. Nešto kao Zara u Evropi. Ali to je to. Što se mojih hobija tiče…pa, ja sam jedan običan čovek reklo bi se. Volim da gledam druge sportove, slušam muziku, čitam…volim plaže, eto, šteta što ovde nema mora.

Imaš jezero.

Pa, baš i nije isto (smeh).

Gledaš druge sportove, u kontaktu si sa Idanom Veredom, fudbalerom Crvene Zvezde?

O, naravno!

Baš neobično da Zvezda ima Izraelce u dva najveća sporta.

Mi se znamo odavno, naši očevi su stari prijatelji. Jako mi je drago što je on ovde, mnogo znači zemljak tvojih godina sa kojim možeš redovno da se čuješ – na stranu što igramo za isti klub. On je već dolazio da gleda mene, nadam se da ću uskoro i ja otići na stadion da uzvratim podršku.

Za kraj…ti si drugi Izraelac u NBA i drugi Izraelac u srpskoj košarci, posle Gaja Pninija. Jel’ dvojka tvoj srećan broj?

(Smeh) Ne, ne…rekao bih da je moj srećan broj devetka.

Gale, hvala na vremenu, i vidimo se u Areni u četvrtak.

Hvala tebi! Vidimo se.

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama