Рукомет Рукомет/Вести

Nenad Peruničić za MCZ – Smanjili smo dug, želimo navijače, najlepše je bilo sa Robijem!

Izvor: http://mojacrvenazvezda.net

Premijera filmskog blokbastera „Terminator“ je za dan-dva u bioskopima, ali u Srbiji, onaj pravi se vratio ranije. Kažu da čovek postaje heroj onda kad je spreman da žrtvuje sebe zarad drugih.

Završila se još jedna turbulentna rukometna sezona. Za MCZ, Nenad Peruničić je sumirao utiske posle dešavanja u sezoni iza nas, uz osvrt na pripreme, ideju – igranje van Beograda, narednu sezonu i rukometne prilike u Srbiji i Crvenoj zvezdi. Iako smo ponešeni uspesima naših sportiskinja i sportista prethodnih dana, ubeđeni smo da kada bi svi imali toliko želje i energije kao Nenad Peruničić rečenica „SRBIJA JE PRVAK SVETA!“ bila bi svakodnevnica.

Ni početak prošle sezone nije prošao bez problema oko dobijanja licence, a u međuvremenu klub je dobio i novu Upravu.

– To je već bila druga godina za redom. Nismo znali u tom trenutku da li ćemo postojati. Stiglo nas je sve negativno, godinama je bilo loše, crno. Kada jedan period loše radiš, to dođe na naplatu. Nismo znali u jednom trenutku kako spasimo ovakav klub. Sa svih strana smo imali udarce, podmetanja, malo ljudskosti, pored finansijskih problema… ali, negde u sebi smo verovali da ćemo pronaći ljude koji će pomoći klubu. Celo prošlo leto smo radili na tome, kada je bilo pitanje da li ćemo zatvoriti i zaključati klub ili ćemo iscrpeti maksimum iz sebe. Dobili smo predsednika, čoveka koji je i godinu pre izrazio želju da pomogne klubu.

Kako iz ove perspektive sada gledate na ta dešavanja?

– Bolno. Za mene je bilo jako bolno. Ja sam Zvezdine probleme shvatao kao lične probleme. Bilo je teško boriti se sa svim tim stvarima. Sve ono kroz šta smo prolazili, radili, zbog onih stvari koje sam preuzimao na sebe da bi zaštitio pojedince. Nije patetika, ne govorim patetički, nego je to surova istina. Ovaj klub je bio i ostaće najvažniji u mom životu, bez obzira šta se dešavalo. Tako da me je razdiralo što nisam mogao da utičem na neke stvari, a kroz igračku karijeru sam bio naviknut da odlučujem o stvarima na terenu. Sam gubitak finala prošlosezonskog Kupa u Nišu, sa ekipom koja da je imala samo malo jaču finansijsku i da kažem redovniju propratnost, bila bi mnogo bolja, ubeđen sam. Zatim, raspad te ekipe koja se skupila u jako kratkom roku i u jako kratkom vremenu se raspala. Frustracije da ne možeš da napraviš tim koji želiš, nego ono što ostane da uzmeš. Cela loša slika se stvarala dodatno i jačala probleme. Ali, u glavi sam uvek negde imao da će se naći rešenje. Navikao sam da se borim i verovao sam da će se prebroditi. Našli smo ljude, napravili Upravu. Ekipa se pravila da bi se preživela sezona, ako dobijemo licencu, u tom trenutku. Nije se puno razmišljalo o timu, jer smo imali najskromniji budžet u Zvezdinoj istoriji. Suština je bila da igrači koji nisu želeli dogovor, valjda su mislili da će prozivajući mene dobiti na značaju, mislim da im je to pogrešno što su uradili. Zaboravili su jako puno stvari koje sam zbog cele situacije morao da progutam, gutam i dalje. Znate i vi za situaciju oko ucenjivanja zbog kojeg sam morao da se spustim na nivo, na kom mislio da nikad neću biti. To mi nije trebalo, posle moje karijere, ali sam činio ljudski. I same te prljave stvari su uticale da ne dozvolim da se jedan ovakav klub izgubi.

Ali i pored svega toga što je pratilo klub, što se dešavalo, Zvezda je afirmisala nekoliko mladih igrača, prvi deo sezone odigrala jako dobro, i na kraju je falila jedna pobeda za plej-of. Čak i pored neverovatnih povreda u toku sezone.

– Krenuli smo sa novom Upravom i predsednikom sa dogovorom. Najbitnije je bilo da dobijemo licencu i o tome smo vodili najviše računa. Nismo bili posvećeni timu puno. Kada sam video u kakvom fizičkom stanju su došli igrači u avgustu, pitao sam se da li ćemo moći bilo kome da pariramo. Ja sam kroz starije trenere koji su nas učili i trenirali pobornik surovog rada. Nas su učili da je surovi rad jedini ispravni put ka uspehu i boljitku, ka poboljšavanju svega. Vremenom je to i kod nas dobijalo formu koju nismo imali odmah. Dosta igrača smo doveli iz najslabijih i drugoligaških ekipa, koji nisu naučeni na takve surove treninge, ni na kvantitet ni na kvalitet treninga. Izgledali smo kompaktno, ali u jednom trenutku su krenuli veliki maleri sa teškim povredama igrača, gde smo ih lančano gubili. A nismo ni imali veliki broj igrača koji bi mogli da uskoče u svakom trenutku. Oslonili smo se i na najmlađe. Da kažem, u tom prvom polugodištu smo bili u samom vrhu, a kasnije smo zbog jedne utakmice izgubili plej-of.

POVRATAK NA TEREN JE ODGOVORNOST – “ U tom trenutku sam osetio da tako treba. Kada vidiš na treningu 10-12 igrača, od kojih se 5-6 pojavi da bi radilo vežbe sa strane jer su povređeni, onda je to preozbiljan problem.“

Da li je taj poraz u derbiju bio presudan, da li je odlučio tok Zvezdine sezone?

– Da. Definitivno derbi i to su igrači i znali. Možda je moja greška bila učestvovanje na memorijalnom turniru „Dragan Ranković“, deset dana pre toga. Ne greška u smislu da sam pogrešio što smo učestvovali, daleko bilo. Uvek bi bio na tom turniru, to je bio čovek koga sam ja mnogo cenio. Nego, sportski, prosto blizina tog derbija na turniru i derbija u prvenstvu je bila u jako kratkom vremenskom periodu. Mi smo tu utakmicu na turniru pobedili kompletan Partizan, bez naših 4-5 igrača. Čini mi se da je tu nastala greška kod mojih igrača, jer su mislili da smo u prvenstvu kada budemo kompletni još bolji. Sama slika u 20-tom minutu meča na 6 razlike za nas je bilo ono u šta su oni verovali, da su bolji od Partizana. Prestali su da razmišljaju da utakmica traje 60 minuta.

Zašto je Zvezda stala i pored toga što je evidentna razlika bila u pitanju? Možda preterana želja za dokazivanjem i uspehom?

– Ne znam ni sam, mnogo smo pričali, analizirali i sad pričamo. I na toj utakmici smo imali tešku povredu u 5.minutu. Prestali smo da budemo mi, kao ekipa. Nismo bili ni agresivni, ni temperamentni, shodno karakteru i stilu. Ja i dalje ne mogu da shvatim da smo mislili da je utakmica gotova u 20.minutu. Kod mladih igrača je sve moguće. Preterana želja može da odvede u totalno drugu krajnost. Da izgoriš, da te pojede trema. Ali, u toj utakmici smo bili jako dominantni do 20.minuta i teško je naći razlog pada. Sam pristup igrača i energija koju smo imali se promenila od tog 20.minuta. Kada smo izgubili razliku, oni su izgubili veru u sebe da mogu da se vrate i održavaju. Kod mlade ekipe je normalno da protivnik napravi 5-6 razlike, a ti da se vratiš u meč, i suprotno. Nisam našao način kako da ih probudim kada su se prerano predali, a to je moja krivica direktno. Ne smem da dozvolim da ekipa tako padne i tada, nije to naš stil. Tako da je ta utakmica bila presudna, definitivno.

U plej-autu usled svih dešavanja i povreda koje su zadesile tim usledio je povratak Terminatora. Vi ste morali da se skinete i vratite na teren.

– Plej-aut je jako teško igrati jer je manje kvaliteta ekipa koje su ostale i to je sve sem rukometa. Nije to nadmetanje. Plej-of je lakše igrati nego plej-aut. Sa ekipom sa kojom smo ostali, gde je ogromna tenzija oko same pomisli opstanka sekla noge. Na njima je bio ogroman teret. Što se mene tiče, poneo sam se kao odgovoran čovek. Ja se smatram odgovornim i ozbiljnim čovekom i shodno situaciji sam mislio da budem uz njih na terenu. U smislu autoriteta, iskustva, u tom domenu odbrane koja je jako bitna.

Da li mislite da ni rukometni Savez, ljudi, uopšteno javnost, nisu shvatili poentu vašeg povratka na teren u 44.godini? Nisu shvatili poentu stanja u srpskom rukometu i šamar vašeg povratka.

– Nikad ne razmišljam o posledicama, pitanjima, komentarima… u tom trenutku sam tako odlučio. Ja sam čovek koji kad odluči nešto – tako je, to može biti pogrešno ili ne, ali to je moja odluka. Jedino sam sa suprugom pričao. Ja sam aktivan sa ekipom, uvek postoji želja za pobedom, da li kad igramo fudbal na treningu ili utakmicu. Uvek sam maksimalno angažovan sa ekipom. U tom trenutku sam osetio da tako treba. Kada vidiš na treningu 10-12 igrača, od kojih se 5-6 pojavi da bi radilo vežbe oporavka sa strane jer su povređeni, onda je to preozbiljan problem. Mnogi su povređeni igrali. Za klub koji voliš daješ sebe do maksimuma. Ne samo ja, siguran sam da bi to i Anton Bukilić uradio. Osećaš odgovornost. Tako da nisam razmišljao kakva će reakcija biti, kako će se shvatiti, niti sam hteo sebi da dajem na značaju. Nisam ni mislio da treba, a i bio je kratak period da bi se raspredalo o tome da li sam ili nisam trebao. Ja sam čist pred sobom. Meni je srce bilo puno, ja sam uživao sa ekipom. Možda sam i mogao malo više da pomognem, ali iskidao sam se i bilo je potrebno više vremena za mene i povrede bez treninga.

Da li ste zadovoljni kako je ekipa reagovala na vaš povratak, na vaše prisustvo na terenu?

– Prvu utakmicu smo izgubili, tu je.. ja sam neko ko teško podnosi poraz. To je neki nerv koji se kuva u tebi. Teško mi je palo, od želje da dobijemo i krenemo dobro. Moje reakcije posle utakmice su bile jako loše i pojedini su dočekali da me predstave u lošem svetlu. To je jednostavno karakter jednog sportiste koji je navikao i koji je imao sreću da bude uspešan u karijeri. Možda su malo lošije reagovali nego što sam ja očekivao.

Iako je povratak pokrenuo mnoga pitanja, pokazali ste kako rukomet može biti lep sport kada igraju velemajstori. Uživali smo. Zavidna forma.

– Ne bih o tome, odavno sam prošao to…. nisam ja jedini koji se u tim ozbiljnim godinama vraća na teren. Jesam napravio veću pauzu, i žao mi je što je bila velika razlika između normalnijeg treninga. Desila se i povreda, pa sam igrao i bez treninga, bez oporavka. Krivo mi je zbog toga, želeo sam da dam veći doprinos ekipi u svakom segmentu.

Na kraju, izboren je opstanak sa 1.mesta, sa prosekom godina ekipe koji je manji od 21. Ako izuzmemo Ognjena Kajganića i vas. Jako mlada ekipa.

– Možda i mlađi. Mali Laza, Vukan, Gačević, Leovac, Vujović.. to je 97.godište. U principu, njima je ovo bilo kaljenje. Možda je bilo zbrda-zdola, ali mislim da moraš da se izboriš u svakom trenutku kada dobiješ šansu. Možda za njih ovo i nije bilo loše, u smislu da osete pritisak i da shvate šta se traži od njih i kako da se nose sa tim.

IDEJA O IGRANjU VAN BEOGRADA – ako treba, ako sam primoran da biram to ili prazne Šumice, onda sam za to. Kada uđeš u Šumice, sumorno je i tužno ući kada vidiš 150 ljudi na tribinama koji su ti prijatelji, rodbina, treneri..

Kada pričamo o novoj sezoni, na kakvom je putu Zvezda?

– Ako pričamo o igračkom kadru, sada želim da je bolji. Prosto smo morali neke stvari da radimo zbog kluba i velikog duga, koji je na sreću, smanjen za 70%. To je ogroman uspeh. Nisam se vodio sa onim da po svaku cenu jurim titule a da uvaljujem klub u još veće dugove. Da sam uzeo titulu nahranio bih sebe i svoj ego, a odveo klub u stotine hiljada većeg duga. Ja nisam taj tip koji će to uraditi. Bitno mi je bilo da zdravo razmišljam i da svake godine vraćamo dugovanja koliko možemo, po cenu svih kritika i kritika navijača koji su navikli na Zvezdine trofeje, svestan da ću biti na tapetu zbog toga. Jednostavno je moj cilj bio da se vrati što veći dug. Sada želim bolji igrački kadar u narednoj sezoni. Sve smo učinili da stabilizujemo klub. Zvezda je sada mnogo zdravija nego što je bila, i to je velika sreća. Ali nije skroz zdrav klub, još uvek. Imamo repove. Trebaće nam godina, dve da sve očistimo kako treba.

Iz ekipe su otišli kapiten Vladimir Cupara, Nikola Milošević i još tokom sezone Voja Brajović.

– Ako pričamo o igračima koji su otišli, iskreno, meni su se zbog prefer odnosa mnoge stvari obile o glavu. Voja Brajović je bio neko ko je meni bio kao član familije. Želim mu da se vrati na onaj put na kojem je bio i za koji sam smatrao da treba da ide.

Za Cuparu sam rekao da je to mnogo dobar momak i da mu želim svu sreću, zbog njegovog odnosa, ponašanja i poštovanja kluba. To jedino i tražim od njih. On je to zaslužio.

Milošević je neko ko je dugo lutao i koga su drugi napravili nesigurnim. On ima jako dobar potencijal i žao mi je što nije ostao još godinu dana. Mislim da bi naredne sezone napravio ozbiljniju nadogradnju koja bi mu kasnije olakšala put. Ali, on je tako odlučio i srećno.

Da li će biti još odlazaka?

– Ne znam, iskreno, za sada. Razgovarao sam sa svima i svakako radim na tome da tome ne čekamo pojedince, da imamo ekipu kada počnu pripreme. Od mnogo stvari zavisi da li će biti odlazaka i dolazaka novih igrača. Možda se i otvori mogućnost za dva, tri ozbiljnija igrača, to bih voleo. Želeo bih da ove godine budemo još konkurentiji. Najviše bih voleo da smo napravili tim za titulu, jer je to nešto što je jedina satisfakcija za sve loše stvari koje smo prošli ovde. Zvezda je nešto posebno u mom životu, u Zvezdi sam doživeo i najgore stvari u karijeri. Neočekivano i bolno.

Za kada je zakazan početak priprema?

– U planu je za 27.jul, prvenstvo počinje 20.septembra. Videćemo da li ćemo početi u tom terminu, trebaju još neke stvari da se završe, i stanovi za nove igrače i da vidimo gde ćemo. Moja želja je da to bude u blizini Beograda. Za sada smo u razgovoru i sa potencijalnim pojačanjima, nikoga još nismo potpisali konkretno, očekujem to u narednih nedelju dana, a da ćemo do tada objaviti ko nas je pojačao, a ko otišao iz Crvene zvezde.

Perun2

U rezultatskom smislu, jedan od najvećih nedostataka je bila podrška navijača u Beogradu, generalno.

– Podrška traje s vremena na vreme, kada je derbi. Generalno da, to je veliki problem. Pričali smo i na Skupštini o tome. U Beogradu je veliko opterećenje i puno događaja. Košarka je eksplodirala, fenomenalni rezultati, Evroliga, velika euforija. Fudbal je fudbal, glavna reč. Možda se navijači vežu sa tim da ne jurimo ništa, vežu se za euforiju titula, a mi to nemamo, nažalost. Koliko bih voleo i koliko mi smeta što ih nema, toliko je i razumljivo. Imamo takav tim da oni ne osećaju potrebu. Zato je i ova ideja za promenom domaćinstva. Da igramo u nekoj manjoj sredini gde ćemo imati mnogo veću podršku. Ne mogu svi da dolaze i na fudbal i na košarku i na rukomet, ali možemo da vidimo da imamo negde 500 naših navijača i ogromnu podršku, a ovim klincima to mnogo, mnogo znači. Videli ste kako reaguju.

Da li mislite da bi tako, praktično, Zvezda svaku utakmicu igrala kao gost?

– Dobro, pa… ako treba, ako sam primoran da biram to ili prazne Šumice, onda sam za to. Kada uđeš u Šumice, sumorno je i tužno ući kada vidiš 150 ljudi na tribinama koji su ti prijatelji, rodbina, treneri.. i to je to. Izgubiš i motiv i energiju. Nemaš podršku.

O RUKOMETU U SRBIJI I ZVEZDI – „Ja ne krijem i uvek ističem – meni je najlepše bilo kada je Robi bio tu. Prosto, kada je Robi bio trener, to je bila neka posebna energija, draž, iskreno sve, neka ludačka euforija, prepun stadion, svuda podrška i sa strane, to je bilo to. Danas sam sve manje na stadionu…“

Koliko mislite da će naredna sezona biti kvalitetnija u odnosu na prethodnu, obzirom da su se desile promene u ekipama?

– Mislim da neće, da će biti slabija po ovome što vidim. Ima puno odlazaka iz klubova. SEHA liga ima svoju težinu, puno igrača želi da igra SEHA ligu zbog većeg broja ozbiljnih utakmica, da bi bili i na vidiku. Ako imaš ekipu koja je željna borbe, napretka, rada, možeš nadomestiš nedostanak kvaliteta.

Da li mislite da je kvalitet lige odraz stanja srpskog rukometa?

– Apsolutno da. Sve je problematično. I sama liga, suđenje u ligi i sistem lige, reprezentacija… sve je to odraz manjka sportskih stvari, koji pojedinci koji nisu bili sportisti to ne osećaju.

Koji je razlog da Zvezda ima najkvalitetnije mlađe kategorije a ima najmanje igrača u reprezentaciji, i da je na širem spisku A reprezentacije imala samo dva igrača?

– Mislim da je to odraz nekulture, što smo mi postali kakvi jesmo. Možeš da me voliš ili ne voliš, ali ako imam dobre momke, onda ti momci zaslužuju. Kada odu iz Zvezde, oni su u reprezentaciji. Mogu da imam problem sa tobom, ali ga ne prenosim na tvoju firmu. Žao mi je što Zvezda trn u oku već godinama, to je jasno kao dan. Kada pogledamo mlađe reprezentativne kategorije, čak i u kadetskoj gde su trebali da budu i Gačević i Leovac, nema nijednog igrača. U omladinskoj su dva igrača na širem spisku, izuzimajući dva igrača koja su otišla (Cupara, Milošević). Čudno mi je da oni ljudi koji su prošli svet i videli svet imaju tako mala razmišljanja. Po simpatijama, a ne po tome što zaista jesmo. To je već tako godinama unazad.

Da li mislite i da je sujeta problem?

– Mislim. Nesigurni ljudi pokušavaju da daju sebi na značaju pokušavajući da spuste nekog sa imenom i težinom.

Koliko vama otežava to što pojedinci Rukometni klub Crvena zvezda gledaju kroz vas i odnos sa vama?

– Mi nismo više ni ljudski, ni kulturom, ni principima ono što smo bili. Sve ono što nigde nisam doživeo, ni blizu, doživeo sam ovde samo zbog toga što sam ono što jesam. I što ne dam na neke stvari. Ovde sve što tako razmišlja nije podobno. Sve što je na nižem nivou, da kažem, sve je prihvatljivo. Ako može da se pliva u svemu. Žao mi je zbog tih momaka koji zaslužuju. Povodljivost, pritisci sa svih strana… valjda će doći dan da se i to promeni. Inače, rukomet umire.

Iz godine u godinu stanje u rukometu je sve gore.

– Sve gore i gore, to je očigledno. Evo, sam sistem takmičenja… ono što sam govorio da plej-of treba da bude spektakl, da bude plej-of u pravom smislu, da donosi draž, nadmetanje, publiku, tv prenose. A to su četvrtifinale, polufinale i finale. Ovo nije plej-of. Ovo je neka mini liga, ko skupi više bodova. Nema veze sa plej-ofom, nije to ta draž. Kad igraš protiv nekog polufinale na dve, tri dobijene utakmice. Sve ono što drugi sportovi imaju, mi nemamo. Plej-aut, gde gubiš bodove koje si osvojio u toku sezone, pa prenosiš neke tamo bodove, pa se dele. Sve je nakaradno. Gledajući reprezentaciju, bar smo u mlađim kategorijama bili dominatni, evropski i svetski prvaci i to se izgubilo. Jedino što je ova peticija koja je bila jeste za sport koji nam je doneo toliko lepog. Ljudi to ne razumeju, zato što su uljuljkani u svojih 15 godina i ne žele napred, ne daju po cenu bilo čega. Iako nisu šutnuli loptu na gol. To je surova istina.

Da li postoji mogućnost promene sistema?

– Ne verujem, mislim da ne. Dok je u ovom sastavu sve, ne verujem. Nemam ništa protiv pojedinaca lično, već protiv celog tog sistema, ne žele da čuju za drugo. Svako ko je napravio nešto i želi promenu, on je nepodoban. Nemam ništa protiv toga da neko ostane i 30 godina ako želi promene, želi modernizaciju, želi da prati trendove, želi uspeh.

Vi stalno pominjete pun Pionir, pune Šumice i povratak na tu stazu uspeha.

– Ne znam ni sam više šta je potrebno… rukomet je u većini zemalja u Evropi treći sport, negde drugi. Mnogo više novca se sada traži. U vaterpolu možeš sa jednim budžetom da budeš prvak Evrope, u rukometu ne možeš. Potrebno je mnogo više novca, imaš klubove sa po 10-15 miliona budžeta. Neki nemaju ograničenje budžeta. Na primer, kada bi se uz neku veću finansijsku injekciju u Zvezdu vratili reprezentativci, imali bi prostora za uspeh. Mislim da i dan danas ovaj narod voli rukomet kao što ga je voleo ranije. Mislim da karakterno pripada narodu kao fajterski sport, pun tenzije, pun dinamike. Negde mi se čini da su ljudi malo i izgubili energiju za sport, u svoj muci.

Vi ste neko ko je često na Zvezdinim utakmicama i pored problema u rukometnom klubu. Često ste u Pioniru, na Marakani.

– Ja sam Zvezdaš, kompletan. Volim da gledam Zvezdu, moj klub. Drago mi je zbog naših uspeha. Košarkaši su fenomenalni, u fudbalu je mučenje. Ja ne krijem i uvek ističem – meni je najlepše bilo kada je Robi bio tu. Prosto, kada je Robi bio trener, to je bila neka posebna energija, draž, iskreno sve, neka ludačka euforija, prepun stadion, svuda podrška i sa strane, igrali smo, to je bilo to. Danas sam sve manje na stadionu. Košarka je bila fenomenalna, momci su fajteri pravi. I sezona je bila fenomenalna i tako je i trebalo. Posle toliko godina, to je trebalo tako. Ja bih voleo da je tako konstatno u Sportskom društvu, da imamo konstantnost. U vaterpolu smo samo imali dve godine, nažalost, svega je bilo, zadovoljstvo veliko. Ja se sećam lepog vremena, kada je Cvele bio tu, kada je Sportsko društvo bilo dominantno, svi su klubovi bili gore, na vrhu, imao si uspeh. Potreban je neko ko bi mogao to da poveže.

Da li ćemo ponovo pozvati navijače, za kraj. To je i poruka.

– Hoćemo, zvali smo ih puno puta. Stvarno bih jako voleo da su tu. Ne treba nama mnogo. Ovaj predlog je zato što želimo da nas neko gleda. Nama treba malo da napravimo dobru atmosferu, da igrače podigne za 20-30% više nego što jesu. Malo treba za Šumice.

Malo treba, ali i to malo je nekad, za nekog, previše, ako neće. Neka ova poruka bude poziv da se napravi korak ka golu. I ovi momci igraju za Zvezdu, nose Zvezdine dresove, grb, i maštaju kako je to kad daš gol, tribine polude i ti nisi fudbaler. Vi možete to da im priuštite, kao što je Nenad Peruničić nama priuštio da imamo rukometni klub. Zvezdaši, Cigani su uvek bili emancipovana gospoda, sa manirima, mangupi i šmekeri koji poljube ruku, daju cvet, stisnu ruku i pozdrave, koji umeju da nagrade i zahvale. Nagradite Terminatora i rukometaše. Ko zna… sa nama se može, sve što se poželi.

p.s. I zapamtite, ono što radi Arnold Švarceneger je filmski, nerealno. Ono što radi Perun…

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама