Фудбал Фудбал/Звездаштво

Srećan rođendan Dragane Džajiću!

Izvor: Zvanični sajt SD Crvena zvezda

Kako je to sudbina udesila! Da se najveći uspeh srpskog sporta, trijumf Crvene zvezde u Bariju, desi zvezdane noći 29. maja 1991. godine, a da se u sekund posle ponoći iz “srebrne amfore” pune šampanjca nazdravi Draganu Džajiću, jer je – slavio 45. rođendan.

Legenda srpskog fudbala danas proslavlja 69. rođendan, i danas nije običan dan, jer Dragan Džajić nije običan smrtnik, ni običan građanin ove zemlje, kao što nije bio ni običan fudbaler.
Zvoniće danas njegov telefon do usijanja, pošta će isporučivati na njegovu adresu telegrame sa čestitkama i lepim željama ne samo iz naše Srbije, nego iz čitavog sveta! Stizaće pozdravi i čestitke i na našu “Marakanu” jer ona je njegova druga kuća. I tako će zauvek biti, jer, teško da bilo koja spona može da bude čvršća od one koja vezuje Crvenu zvezdu i njenu treću “zvezdu”.

Od trenutka kad je kao petnaestogodišnji nebrušeni dragulj iz malog Uba stigao u naš klub, prošlo je skoro pet decenija. I sve su bile obojeno crveno-belo. To su pet decenija ispunjenih napornim treninzima, utakmicama, driblinzima, centaršutevima golovima i pobedama, ali i neprespavanim noćima tokom kojih je, u kasnijoj dobi, do tančina planirao put našeg kluba do zvezda. Da li se isplatilo? Da li je u tome uspeo?

Odgovor leži u ugraviranom natpisu na “srebrnoj amfori” koja se dodeljuje evropskim šampionima. Među drugim velikanima stoji i natpis – Crvena zvezda i to je Džajino životno delo. Dragan Džajić 30. maja 1946. godine nije rođen da bude fudbaler nego da bude – najbolji od svih fudbalera koje je iznedrio domaći, jugoslovenski i srpski fudbal. U Crvenu zvezdu je došao još kao školarac, a već 8. juna 1963. godine doživeo je zvanični debi. Tada je imao 17 godina. Vreme do 1979. može slobodno da se nazove – Džajićeva era.

Jer, niko pre i posle njega nije vladao našim fudbalom toliko dugo i tako suvereno. Zvanične brojke kažu: u crveno-belom dresu odigrao je 590 utakmica i postigao 287 golova. Kao prvotimac, a od 1965. i kapiten, sa Zvezdom je osvojio pet šampionskih titula (1964, 1968, 1969, 1970, 1973) i četiri trofeja nacionalnog Kupa (1964, 1968, 1970, 1971) – znači tri “duple krune”.

U plavom dresu reprezentacije Jugoslavije prvi susret odigrao je 17. juna 1964. protiv Rumunije, a oprostio se 16. septembra 1979. protiv Argentine, nanizavši 85 utakmica što je punih 27 godina bio nedostižan rekord. Za državni tim je postigao 23 pogotka po čemu je na večitoj listi strelaca reprezentacije jedanaesti. Više nego simbolično, kad se zna da veća i bolja “jedanaestica” nije postojala na ovim prostorima. Učestvovao je na Olimpijskim igrama 1964. u Tokiju, dva Evropska šampionata – 1968. u Italiji gde je vodio “plave” do finala, i 1976. u Jugoslaviji gde smo zauzeli četvrto mesto, kao i jednog Svetskog prvenstva – 1974. u SR Nemačkoj.

Po završetku igračke karijere prihvatio je ponudu voljene Crvene zvezde da se okuša kao tehnički direktor i na toj funkciji osvojio je osam titula prvaka države, četiri trofeja Kupa, Kup šampiona u Bariju i Interkontinentalni “Tojota” kup u Tokiju!

Džajić je potom, od 1998. do 2005. godine bio i predsednik našeg kluba. Pod njegovim rukovodstvom Zvezda je osvojila još tri prvenstva i četiri Kupa. Ukupno – 35 trofeja! Od njega nema trofejnijeg u istoriji Crvene zvezde, srpskog i jugoslovenskog fudbala. Kakav je igrač bio Dragan Džajić, pitaju se mnogi mlađi navijači. Odgovor je jedinstven i neponovljiv, hitrog koraka. Brz. Još bržeg i neponovljivijeg driblinga. U punom trku bi se stuštio kraj leve linije terena, zalelujao i tako, u pokretu, “lomio kičmu” svom čuvaru. Pitajte Kamača iz Reala! Kad protivnički igrač počne da se okreće oko sebe, Džajić bi već bio daleko. Onda bi usledio centaršut, ona čuvena “kifla” koja je nepogrešivo pogađala u glavu Prljinčevića, Ostojića, najčešće Lazarevića, Filipovića… U svaki od njihovih golova ugrađena je ta Džajina kompjuterski navođena lopta. Bog je Džajiću dao savršenu levu nogu koja je pored centaršuteva slala i projektile. Daleko od toga da nije umeo i da nije davao golove i desnom, pa i glavom, ali ta čudesna levica… Nje su se plašili golmani naše lige, svih evropskih i svetskih klubova, brojnih najjačih reprezentacija sveta. Njom je rešetao i Partizan i Real Madrid!

Džajića nikad nisu poredili sa velikanima koji su igrali pre njega. Iz prostog razloga što je doneo nešto novo i neponovljivo i to je bilo jasno svakome ko bi ga jednom video kako igra.

Igrao je mnoge velike utakmice i bio strelac mnogih značajnih golova. Fudbalska javnost bi, po pravilu, uvek izdvojila dva: onu majstoriju iz Firence 1968., kad je majstorski prihvatio loptu i savladao Gordona Benksa. Džajić je srušio Englesku, Džajić je srušio svetskog prvaka, Džajić je uveo Jugoslaviju u finale Kupa nacija! Džajić je – najbolje levo krilo sveta!

Drugi, nezaboravan, legendaran pogodak, u revanš utakmici sa Ujpešt Dožom u Kupu šampiona. “Makazice” koje su zaustavile dah, pa ubrzala srca i svih na “Marakani” i izazvale ovacije.

Džaja je mogao i morao da igra u najvećem evropskom klubu – Realu, ali tamo nije otišao iako su ga čekali ključevi Madrida. Zašto? Nikad nije objasnio. Nikad do kraja ispričao. Ali, zato bi se rado vratio na dve godine provedene u francuskoj Bastiji. Koliki je i kakav trag ostavio na Korzici, pričao je jednom prilikom, tamo negde 1996, 1997. godine nekadašnji centarfor Crvene zvezde Anto Drobnjak, koji je takođe, na Džajinu preporuku, igrao za Bastiju.

“Crvena zvezda je došla da odigra prijateljsku utakmicu sa Bastijom. Tog jutra, ljudi su ustali i spremali se kao da je slava, kao da idu u crkvu. Oblačili su svečana odela. Jer, sa Zvezdom je dolazio Džazik! Svi su bili ushićeni, od starca do dečaka koji se nisu ni rodili kad je Džajić igrao”. Tako je to sa Džajom. Ko ga je video na delu, nikad ga nije zaboravio.

Godine direktorovanja i predsednikovanja Zvezdom… Odmeren, miran, staložen, skroman. Uvek se, u najlepšim i u najtežim trenucima, ponašao u skladu s onim “U dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi”. Dostupan svima, jednak prema svima. Srdačan, prijatan, dobronameran. Ako ne može da pomogne, neće odmoći. Igrače koje je želeo da gleda kako igraju u Crvenoj zvezdi, dovodio je u Crvenu zvezdu. One koji su maštali da igraju u crveno-belom dresu, a realno nisu bili visokih dometa, upućivao je u druge klubove.

Dragan Džajić. As. Zvanično najbolji jugoslovenski i srpski fudbaler svih vremena. Treća Zvezdina “zvezda”. Legenda. Za naš fudbal i državu ono što je Puškaš za Mađarsku, Bekenbauer za Nemačku, Krojf za Holandiju.

Dragan Džajić za sva vremena.

Srećan rođendan Džajo.

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама