Ватерполо Ватерполо/Вести

Strahinja Rašović: Mnogo sam naučio od Prlainovića

Autor: CZBG, izvor: http://vaterpolovesti.com

Poznato je da vaterpolisti važe za najobrazovanije sportiste u našoj zemlji. Osvajanje medalja i kulturno ponašanje neke su od njihovih glavnih karakteristika. Međutim, među onima koji se profesionalno bave sportom i istovremeno studiraju ima i onih koji nalaze vremena i za učešće na studentskim sportskim turnirima. Jedan od njih je i Strahinja Rašović, vaterpolista Crvene zvezde, koji je u opširnom intervjuu za sajtsportindeks.rs govorio o Zvezdi i uspesima koje je postigao sa klubom, reprezentaciji Srbije, Dejanu Saviću i drugim zanimljivim temama.

Na nedavno održanom BeST-u si plivao za Singidunum i osvojio prvo mesto. Kako je došlo do tvog učešća na turniru?

– Zvali su me sa fakulteta da pitaju da li bih plivao za njih. Pošto u tom trenutku nisam imao druge obaveze, prihvatio sam poziv. Za sam turnir sam čuo i ranije, ali nisam znao da na njemu učestvuju i studenti iz drugih zemalja. Bio sam prijatno iznenađen tom činjenicom, kao i načinom na koji je sve funkcionisalo.

U kojoj meri je, po tvom mišljenju, značajan studentski sport?

– Mislim da je bitno da se studenti bave sportom, predstavljaju svoje fakultete i druže se. Lično bih se uvek odazavao na poziv fakulteta da plivam za njih. Naravno, ako bi mi to dozvolile profesionalne obaveze. Smatram da bi trebalo razvijati studentski sport, organizovati što više turnira nalik BeST-u. Ne moraju oni biti internacionali, ali da ih je što više u okviru Srbije.

Jednom prilikom si izjavio da je moguće profesionalno se baviti sportom i uspešno studirati. Da li, i pored svih obaveza koje imaš u klubu i reprezentaciji, i dalje misliš isto?

– Ostajem pri tom stavu da mogu i knjiga i lopta istovremeno. Uz dosta truda i rada je sve moguće, a smatram da je bitno imati i diplomu, iako se profesionalno baviš sportom. Naravno, u tome jako veliku ulogu igra i stav fakulteta prema tome. Meni Singidunum maksimalno izlazi u susret i imaju razumevanja za sve obaveze koje imam.

Posle dvostruke uzastopne titule Crvena zvezda je završila na trećem mestu u prvenstvu. Koliko si zadovoljan onim što je klub ostvario u protekloj sezoni?

– I jesam i nisam zadovoljan sezonom. Posle dugo vremena nismo osvojili nijedan trofej i to je ono zbog čega nisam zadovoljan. Navikao sam da sa Zvezdom osvajam sve što se osvojiti može. Imali smo svoje šanse i ove sezone, ali ih nismo iskoristili. S druge strane, zadovoljan sam kako su se neki novi igrači uklopili u tim i što smo bili ravnopravan protivnik svima. A i to treće mesto nas vodi u kvalifikacije za Ligu šampiona, što znači i mogućnost učešća u evropskim takmičenjima naredne sezone.

strahinja-rasovic

Definitivno je 2013. bila Zvezdina godina. Koliko je tebi, kao mladom igrači, značilo što si bio deo te ekipe i učestvovao u osvajanju svih trofeja?

– To je bilo jedno veliko iskustvo – biti deo najbolje evropske ekipe. Dosta sam naučio tada od Andrije Prlainovića, a i ostali iskusniji igrači su značajno uticali na dalji razvoj nas mlađih. Mislim da je to možda bila i prelomna godina u mojoj karijeri. Igranje uz najbolje vaterpoliste sveta omogućila je mlađim igračima, kao što smo Sava Ranđelović, moj brat Viktor i ja, da unapredimo svoju igru. Slobodno mogu reći da je ta sezona bila odskočna daska naših karijera.

Finale Lige šampiona protiv Juga privuklo je veliku pažnju medija i ljubitelja sporta. Kakav je osećaj bio osvojiti trofej pred brojnom domaćom publikom?

– Atmosfera je stvarno bila neverovatna. Pre tog finala igrali smo finale Kupa protiv Partizana i već tada je interesovanje publike bilo veliko. Podizane su montažne tribine na zatvorenom bazenu. Bilo je fantastično. A onda je usledilo i to veliko finale protiv Juga. Finale Lige šampiona… Zapravo tek sada shvatam koliko je značajno to što smo tada postigli. Koliko smo bili moćan tim i koliku smo podršku imali. Drago mi je da sam bio deo te priče.

I pored toga što ste bili šampioni, naredne sezone ste morali u kvalifikacije za Ligu šampiona. Odlučujuća utakmica protiv Pro Reka rešena je nakon peteraca. Poslednji i odlučujući penal je bio tvoj. Kako si se nosio sa odgovornošću koja je bila na tebi?

– Inače volim kada ja odlučujem, kada je sve na meni, ali ni danas ne mogu da prežalim taj penal. Ta utakmica mi je možda i najveći poraz u dosadašnjoj karijeri. Odigrao sam je dobro, kao i čitav tim. Uspeli smo da pobedimo veliki Pro Reko i izborimo se za peterce. Kada sam šutnuo, golman je otišao u jednu stranu, a lopta u drugu, ali je nažalost pogodila stativu. I to je bio kraj. Ali i to je sport.

Već si spomenuo da je igranje za Crvenu zvezdu 2013. godine doprinelo unapređenju kako tvoje, tako i igre tvog brata Viktora. Koliko ti znači što je on sa tobom u timu?

– Mnogo mi znači što igram sa bratom. Tek sad vidim, kada su otišli ovi iskusniji, da protivnici strepe od nas u bazenu. Jako se dobro poznajemo i funkcionišemo na pravi način. Zaista bih voleo da i u nastavku naših karijera igramo zajedno. Verujem da ćemo u reprezentaciji igrati obojica i osvajati medalje, ali mi je najveća želja da nastavimo da igramo zajedno i na klupskom nivou.

Koliko se razlikuje igranje za reprezentaciju i za klub?

– Totalno je drugačije igrati za reprezentaciju i klub. Ja se lično u klubu osećam mnogo opuštenije nego u reprezentaciji jer je u reprezentaciji već godinama jedan ustaljeni sistem koji se mora poštovati i iz koga se ne sme iskakakti.

Da li je podsticaj ili opterećenje činjenica da je Dejan Savić i trener Crvene zvezde i selektor reprezentacije?

– Više mi je pritisak. Mnogi kažu kao tebi je Savić trener, eto tebe u reprezentaciji. A to ne ide tako. Drago mi je što on ima uvid u moj rad i zna koliko se zalažem i šta pružam. Ali mi je i pritisak jer onda mnogi i sumnjaju da sam zahvaljujući samo svom radu u reprezentaciji.

Sa Zvezdom si osvojio sve. Koji je sada cilj kome težiš u karijeri?

– Glavni moj cilj je da učešće na Olimpijskim igrama i osvajanje zlatne medalje. To je ono što je za svakog sportistu najvažnije. To bi me ispunilo kao osobu i značilo da sam dostigao vrhunac koji nije dostižan svakome ko se bavi sportom. Olimpijske igre vidim kao krunu celog rmog rada.

Скочи на траку са алаткама