Историја Сећања Фудбал

Enfild: Liverpul – Crvena zvezda

Autor: CZBG, Popović N.

Ljeto ’73 i pripreme tima za jesenju sezonu nisu slutile na dobro. U zvezdaškoj javnosti je preovladavao mišljenje da tim koji sprema [tooltip tiptext=”Miljan Miljanić”]Čiča[/tooltip] nije Bog zna šta, da nema istinskog vođe, zvezde i da kvalitetom zaostaje za strašnim timom od prije nekoliko godina. Džajina generacija je polako sliazila sa scene,a dolazili su novi klinci čiji kvalitet po mnogima nije bio ravan predhodnicima. Kod nas zvezdaša u duši je još uvijek bila tuga od one [tooltip tiptext=”1970. Crvena zvezda predvođena Džajićem u polufinalu KŠ ispada nakon poraza od Panatinaikosa 3:0 u Atini, iako je u Beogradu pobedila sa 4:1.”]tužne atinske noći[/tooltip] i uvjerenje da tad nisu bila čista posla i da nas je neko prodao i izdao. Često smo govorili, kad nismo tada uzeli KŠ ko zna da li više ikad. [tooltip tiptext=”Dragan Džajić”]Dragan nacionale[/tooltip] u vojsci u Somboru, [tooltip tiptext=”Petar Krivokuća”]Krivi[/tooltip] čas povrijeđen, čas zdrav, [tooltip tiptext=”Milovan Đorić – Bata Đora”]Đora[/tooltip] odlepršao, [tooltip tiptext=”Ratomir Dujković”]Duja[/tooltip] i [tooltip tiptext=”Zoran Antonijević”]Žota[/tooltip] već broje dolare u inostranstvu, [tooltip tiptext=”Žika Jevtić”]Žika Silver[/tooltip] omatorio. Mrka kapa.

Na početku u prvom kolu KŠ izvukli smo tamo neke Poljake, tako se bar govorilom, iako to nije bio nimalo naivan tim predvođen Latom koji će naredne godine na SP u Njemačkoj biti najbolji strijelac i jedan od najboljih igrača. Prošli smo na “guranje”, jedva, uz prosječnu igru, pa su priče koje su pričane tog ljeta dobila dobru potvrdu u praksi bar po mišljenju mnogih.

U drugom kolu izvukli smo Liverpul, aktuelnog osvajača kupa UEFE i prvka Engleske – po svim stručnjacima glavnog favorita za osvajanje KŠ. Na Marakani tog prelijepog oktobarskog dana samo 40.000 ljudi. Ni pola stadiona. Kao da nam dolazi Sloboda iz Tuzle ili Vardar. Bože, koje nepovjerenje. Odigrali smo začuđujuće dobro. Vodili 2:0, Cole i Bleki su dali golove, da bi Englezi smanjili na 2:1 pri kraju susreta. “Poraženi, zadovoljniji od pobjednika”, “Sa malo nade na Enfild” i slični naslovi dominirali su u sutrašnjoj štampi “od Triglava do Đevđelije”.

Tim Crvene zvezde koji je “crvenima” suprostavio Miljanić na primetno slabo popunjenoj Marakani

6. novembar 1973. Dan koji svaki pravi zvezdaš treba da slavi, dan kada smo bili veliki, najveći, “Bogovi lopte okrugle”.

Da bi mlađi shvatili veličinu te pobjede moram da napravim jednu nemoguću usporedbu. Zamislite danas, da Zvezda ili neki drugi klub sa Balkana (Maribor, Sarajevo, Dinamo) ode na Santijago Bernabeu, dobije Real sa 2:1 i izbaci ga iz LŠ. Nezamisljivo, zar ne? E,to je uradila naša Zvezda te noći. Bio je to jedini poraz Liverpula na Enfildu u XX vijeku u najelitnijem evropskom takmičenju. I to kakav poraz.

Naši momci su odigrali profesorski u pojedinim momentima meča držali loptu po 2-3 minuta. Nadmeni Englezi nisu znali šta ih je snašlo. “Pa ovaj vaš dječak (mislio je na Pižona,koji je te noći imao 17 godina), može komotno driblati po Liverpulskim krovovima”. “Pa vaši bekovi Bogićević i Pavlović znaju više fudbala od mojih veznih igrača Hajveja i Tošaka”. “Mi moramo,ovako igrati i učiti od Zvezde”. Sve ovo su riječi Bila Šenklija, trenera Liverpula. Da to nisu samo riječi kurtoazije pokazao je i on i njegov nasljednik čuveni Bob Pejsli koji su u godinama koje su slijedile upravo kopirali Zvezdu i Čiču i naosvajali se trofeja i trofeja. U 60. minutu tog susreta Vojin Lazarević odapeo je iskosa sa desne strane, pravo topovsko đule koje je završilo u rašljama Reja Klemensa. Bio je to po riječima engleskih navijača najljepši gol koji je Enfild ikada vidio, a Vojin pokazao da nije samo Džajin priljepak i da zna itekako igrati i bez njega. Englezi su izjednačili u 84. minutu i imali još dvije šanse, ali čudesnim intervencijama [tooltip tiptext=”Olja Petrović”]Olje[/tooltip] i [tooltip tiptext=”Vladislav Bleki Bogićević”]Blekija[/tooltip] spasili smo svoju mrežu. U 90. minuti slobodan udarac za Zvezdu iz izgledne pozicije trebao je da izvede [tooltip tiptext=”Stanislav Karasi”]Karasi[/tooltip]. [tooltip tiptext=”Zoran Cole Janković”]Cole Janković[/tooltip], vragolan i na terenu i van njega, molio je [tooltip tiptext=”Stanislav Karasi”]Staneta[/tooltip] da mu prepusti izvođenje. Ovaj mu to nije dozvolio. Cole je pribjegao lukavstvu: “Hajde,samo ću preskočiti loptu da zavaram živi zid” i Stane je to dozvolio. Uslijedio je zalet i šut. Lopta se u sledećem trenutku zarila u suprotne rašlje onima koje je pola sata ranije pogodio Vojin. Prvi u zagrljaj sretnom strelcu poleteo je upravo Karasi. A na Enfildu muk, koji čini mi se i danas osjetim 41 godinu posle, i samo sam ga još jednom osjetio 6 godina posle, Zvezdin meč na Hajberiju posle Duletovog gola.

Suze na tribinama Enfilda posle gola Jankovića.

Neponovljivo, i ne može se platiti nikakvim novcem.

Eto,to je priča o Enfildu i najvećoj pobjedi Zvezde u dotadašnjoj istoriji. Nažalost,nije adekvatno naplaćena. U sljedećem kolu, opijeni slavom izašli smo na megdan prosječnim Špancima i kao što obično biva Atletiko Madrid nas je razmontirao na Marakani 2:0. Sljedeće ljeto Čiča je naplatio svoje znanje u Realu (zezno je Džaju, ali takvi smo mi “Znam ja nas, jebo ti nas”), Pavlović, Aćimović, Karasi i Dojčinovski su otišli u pečalbu, a Zvezda počela da stvara novu generaciju. Njena okosnica su bili heroji sa Enfilda (Bleki, Pižon, Jovanović, Baralić). I oni će donijeti puno radosti i sreće nama zvezdašima. Ali o tome neki drugi put.

[youtube id=”q7wYwXWjtqQ”]

Tагови

Додајте коментар

Кликните да бисте објавили коментар

Скочи на траку са алаткама