Fudbal Fudbal/Izveštaji i analize

Nenad u zemlji čuda

Autor: CZBG, Goran M.

Ne može se ova fudbalska Zvezdina jesen još nazvati crnom, bilo je i mnogo crnjih (podsetimo se samo one prošle i poraza od Javora, Čukaričkog, Voždovca, rezultatski neuspešne proslave 50 godina Marakane protiv Donjeg Srema ili one kada je “srpski Murinjo” preuzeo kormilo Zvezde od Robija Prosinečkog), međutim već sada je jasno da mnogo toga, pre svega u našoj igri, ne štima. Zašto je to tako?

www.mozzartsport.com
www.mozzartsport.com

Trener Lalatović je, prilično brzopleto i nespretno, napao igrače posle loše partije protiv Donjeg Srema, izjavivši da neki od njih “ne zaslužuju Zvezdin dres”. Međutim, problem je mnogo dublji i ozbiljniji i ova trenerova izjava samo je bežanje od suštine problema. Pođimo od današnje utakmice protiv Rada. Može li se igračima zameriti nedostatak želje i angažovanosti? Ko god je gledao utakmicu, složiće se da to nije bilo primetno ni kod jednog fudbalera, dapače, čak je i “zločesti dečko” Aleksandar Katai pokazivao veliku dozu borbenosti i želje… Da se razumemo, Zvezda sme i mora ponekad da izgubi, ma koliko to nama teško padalo. Zvezda sme i da lošije odigra, sve je to u fudbalu normalno i neminovno. Poraz kao poraz i nije tema ove analize.

Već u analizi derbija spomenuli smo nedovoljnu fizičku spremu nekih, za ekipu bitnih fudbalera – Mijailovića, Pečnika, Bosančića, Kataia… I dok je to donekle i razumljivo s obzirom da su se kasnije priključili pripremama, neki od njih i u veoma zapuštenom stanju (Bosančić, Katai), ono za šta nema opravdanja je primetan nedostatak svežine i robusnosti gotovo kod svih raspoloživih igrača. Recimo da je odlazak kondicionog trenera i zatekao upravu kluba na “krivoj nozi”, moralo se naći načina da se taj problem nekako kompenzuje. Ovako, sve podseća opet na tu famoznu jesen kada je Janković odlučio da mu pomoćni trener zapravo nije ni potreban (u kakva poniženja na terenu se to na kraju izrodilo, bolje da se ni ne podsećamo, bilo ne ponovilo se!). I ova Zvezda svakako poseduje igrački kvalitet koji bi joj, uz dobru fizičku spremu, omogućio da dobiva utakmice domaće lige (i kupa) na “suvi kvalitet” čak i bez nekog posebno uigranog i razrađenog sistema igre…

I da, šta je zapravo s tom našom igrom i sistemom? E tu zalazimo u srž problema. Žali se Lalatović danas kako nas ne služi realizacija. Samo bih da ga podsetim na to da je najbolju šansu za Zvezdu u zadnja dva meča iskreirao danas odbrambeni igrač Rada, onu za 1 na 1 šansu Luke Jovića, i to bi bilo to! Koje to uigrane kombinacije Zvezda igra pa da bi ceo problem bio redukovan na realizaciju?! Standardne situacije su bile onaj segmenat igre koji je kod trenera Stojanovića ponajbolje funkcionisao i to ne samo zahvaljujući levici Nenada Milijaša. Ne može se čak reći da su Ristićevi i Bosančićevi prekidi loše izvođeni, dapače, i jednom i drugom lopte “imaju oči”, međutim kretnje igrača kod prekida su stihijske i neuvežbane. To se dobro videlo i danas, pored onoliko silnih kornera, gotovo nijedna smislena i uigrana akcija.

Daleko od toga da su prekidi i jedini problem. Primetan je i pad forme odbrambenog reda, Mijailović i Lazić često liče na tempirane bombe za gol Rajkovića (Kahrimana). Primetan je i pad forme Sava Pavičevića koji bi mogao da se opravda time da su ga i godine stigle. On i Lazić su definitivno prespori štoperi za onakvu igru kakvoj Zvezda oduvek teži, to je i danas bilo uočljivo kod kontri i polukontri Rada. Tu dolazimo i do tog prvog pasa iz zadnje linije koji bi, između ostalog, bio i njihov deo posla. Ne samo da ga retko viđamo od njih, nikako da ga dočekamo ni od Aleksandra Kovačevića. Njegova uloga se nažalost svela na dodavanje lopti levo i desno prvom do sebe te na energično kvarenje protivničkih napada. To je za Zvezdu, čak i ovu današnju, nedovoljno.

Ne može se reći da imamo loš individualni potencijal u napadačkom delu, Lazović, Bosančić, Katai su svakako igrači koji imaju svoje ime u srpskom fudbalu, Ristić i Jović su veliki potencijal. Međutim, utisak je da Lalatović nije pronašao dobitnu kombinaciju, ne toliko personalno, koliko u smislu nekih uigranih akcija. Tandem Pečnik-Lazović na jednoj kao i Mijailović-Katai na drugoj, su samo jaki tandemi u najavi, nažalost na terenu gledamo samo stihijske i providne akcije koje se onda završavaju uglavnom centaršutevima “nikome”. Nedostaje više igre na prvu, bar ponekad i neki dupli pas, povratna lopta, taj momenat iznenađenja. Svega toga je prošlog proleća bilo mnogo više, daleko od toga da je sve bilo idealno, ali takvih akcija je bilo i upravo tada su najčešće pucale odbrane protivnika.

I kad smo već kod toga, vratimo se na realizaciju. Napadač je po definiciji čudna a ponekad i “plaha” zverka. Po nepisanom pravilu, napadaču se mora davati šansa u kontinuitetu i on mora da se “istrpi”. Mnogi od nas se sa žalom prisećaju Mrđe i Daude a pri tom zaboravljaju prošlu jesen kada obojica, posebno Mrđa, nisu bili u stanju “vola da ubodu”. Tako je i sa našom navalom, posebno sa Lukom Jovićem. Čak i da zanemarimo činjenicu da dečko ima 17 godina, nikako ne bi smeli zamenariti gore napisano. Realizacija je jagoda na tortu, ona je kruna i tačka na I igre tima. I ne samo to – realizacija je i rezultat poverenja ukazanog igraču, strpljenja i, na kraju krajeva kao rezultat toga, psihološke stabilnosti. Pa se tako ružna pačad srpske lige (“Varkosi”) pretvaraju u divne labudove brazilske lige (Barkose)…

Ključno pitanje je da li Lalatović može sve ovo da odradi ili je uskočio u prevelike čizme samo što to ni mi, ni on, sami sebi ne želimo (još) da priznamo? Lepo je to što je trener veliki Zvezdaš i što je ostavio zapažen trag kao igrač u Zvezdi, međutim od stare slave a ni od emocija se ne živi, nama trebaju golovi i pobede na terenu kao rezultat pristojne igre koju ćemo da pružamo. Lalatovićev
pogled deteta kome su razbili igračku, nije pogled čoveka koji suvereno vlada situacijom. A to nije dobro i mnogo obećavajuće. Ne moramo, iako tome po genetskom zvezdaškom kodu decenijama težimo, uvek da pobeđujemo i osvajamo titule ali neki pristojan fudbal MORAMO da igramo. Lalatović bi trebao da se dobro zamisli o ovome. Baš kao ni od stare slave same po sebi, tako ni od alibi-priča, za našu Zvezdu “leba nema”.

Dodajte komentar

Kliknite da biste objavili komentar

Skoči na traku sa alatkama